Ja ne bih mogla čitati drugačije. Još od srednje škole, gdje god se selim, sa sobom navlačim debele bilježnice prepune prepisanih ulomaka iz knjiga koje sam čitala. Danas je sve to nešto jednostavnije i lakše; USB stick mi spašava kralježnicu, ali navika i dalje ostaje.

Kakve to stvari čuvam i prepisujem? Doslovno svašta. Zanimljive fraze, elegantne igre riječi, vrckave monologe, opise zbog kojih mi dođe da se spakiram i putujem, misli zbog kojih se prizemljim kada postanem ohola i one zbog kojih oživim kada nemam snage odlijepiti pogled s poda, pjesme, strane riječi koje ne postoje u našem jeziku, zanimljiva imena, stvari koje me nasmijavaju. Uglavnom, gomilu toga što me podsjeća na koliko se sve načina može biti čovjek. I koliko volim čitati. 🙂
Kako stalno listam što papirnate što digitalizirane verzije tih svojih dnevnika, htjela sam s vama podijeliti neke primjere i voljela bih kada biste vi sa mnom podijelili neke svoje.
—o—
Iz obožavane knjige “Eleanor and Park” by Rainbow Rowell; jer tako savršeno opisuje u kakvom slomljenom svijetu ovo dvoje krasnih mladih ljudi uspijeva opipati utješnu nježnost u onome drugome. Kladim se da će i vas, ako ikada pročitate ovu knjigu, svaka ova rečenica malkice bocnuti u srce i da će vas nešto zaškakljati u oku, barem na sekundu dok se ne saberete…

“Holding Eleanor’s hand was like holding a butterfly. Or a heartbeat. Like holding something complete, and completely alive.”

“He kept making her feel like it was safe to smile.”

“All five of them had learned to cry without making any noise.”

Nešto smiješno, smjelo i iskreno iz knjige “The Daughter of Smoke and Bone” (“Kći dima i kosti”) by Laini Taylor, koju čekamo u prijevodu Algoritma. Obećali su, nadam se da će ispuniti. 🙂
“I don’t know many rules to live by,” he’d said. “But here’s one. It’s simple. Don’t put anything unnecessary into yourself. No poisons or chemicals, no fumes or smoke or alcohol, no sharp objects, no inessential needles – drug or tattoo – and… no inessential penises, either.”
Iz “Knjiga sutrašnjice” by Cecelia Ahern
“Nekoć sam smatrala da je bolje imati previše nego premalo, ali sada mislim da, ako to previše nije bilo namijenjeno tebi, trebaš uzeti što te ide i ostalo vratiti.”

Nešto što me jako podsjetilo na moju rodnu Bosnu, a nađeno je u genijalnoj knjizi (za one koji vole američki Jug i duuuuge knjige o neobičnim ljudima koji ga nastanjuju) “Midnight in the Garden of Good and Evil” by John Berendt. Postoji i film iz 1997. u kojem glume Kevin Spacey, John Cusack, Jude Law.
We have a saying: If you go to Atlanta, the first question people ask you is, “What’s your business?” In Macon they ask, “Where do you go to church?” In Augusta they ask your grandmother’s maiden name. But in Savannah the first question people ask you is “What would you like to drink?”
Iz odlične knjige “Agnesina ispovijed” by Hannah Kent; o pomalo morbidnoj sigurnosti koja proizlazi iz toga što više nigdje nemaš nikoga do koga ti je stalo jer znaš da ti vjerojatno srce više ne može biti tako jako slomljeno.
“Čini se da su svi koje volim otrgnuti od mene i pokopani u zemlju, a ja ostajem sama. Dobro je onda što više nemam koga voljeti. Što nemam koga pokopati.”

Nešto istinito i tako mudro, a što možemo naučiti ne iz iskustva drugog čovjeka, nego iz iskustva jednog prekrasnog četveronožnog knjigočuvara. 🙂 “Dewey” by Vicki Myron

“Istina je, Dewey nije više bio onako lijep kao nekada. Svi starimo. Osamdesetogodišnjaci ne izgledaju kao dvadesetogodišnjaci, a ne bi ni trebali. Živimo u kulturi odbacivanja, koja stare ljude tjera u kut i nastoji ih ne vidjeti. Imaju bore. Imaju staračke pjege. Teško hodaju, a ruke im se tresu. Oči im suze, ili sline dok jedu, ili se “podriguju u hlačama”. Ne želimo to gledati. Želimo da svi stariji ljudi, čak i oni koji se izvrsno drže, čak i oni koji su se za nas cijeli život žrtvovali, naprosto nestanu iz našeg vidokruga, iz naše blizine. Ali možda bi nas ti stariji ljudi, te starije mace, mogli ipak nečemu naučiti, ako već ne o svijetu, onda barem o nama samima.”

O tome kako ima prekrasnih, pametnih i plemenitih očeva i tamo gdje ih ne odgajaju da budu takvi i o tome kako je jedan takav naslutio veličinu u svom djetetu i tražio od samoga početka od svijeta da ju tretira kao posebnu. <3 <3 <3 “Ja sam Malala” by Malala Yousafzai

My father, Ziauddin, is different from most Pashtun men. He took the tree, drew a line like a lollipop from his name and at the end of it he wrote, “Malala”. His cousin laughed in astonishment. My father didn’t care. He says he looked into my eyes after I was born and fell in love. He told people, “I know there is something different about this child.” He even asked friends to throw dried fruits, sweets and coins into my cradle, something we usually only do for boys.

Prva rečenica u ovoj dirljivoj knjizi zbog koje sam odmah zavoljela malog Augusta i knjigu nisam mogla pustiti iz ruku. Jedna od najboljih koje sam pročitala prošle godine. “Wonder” by R. J. Palacio

“If I found a magic lamp and I could have one wish, I would wish that I had a normal face that no one ever noticed at all.”

Oooo, ovo je jedna dama koja se ne da stjerati na marginu, čak ni pamćenja. Toliko je strašna, okrutna, pametna i prekrasna da ju svakako vrijedi upoznati. Ali iz knjige. Iako je Jennifer Lawrence u filmu Serenu vizualno genijalno utjelovila, sama brilijantnost ove prekrasne žene nemilosrdnog nagona za preživljavanjem nije ni djelomično prenešena. “Serena” by Ron Rash

Doctor Cheney smiled. “Another of nature’s paradoxes, the most beautiful creatures are so often the most injurious. The tiger, for instance, or black widow spider.”
“I would argue that’s part of their beauty,” Serena said.

Kako se pristojno preispituje savršenost nekog autoriteta. 😀 “Jabuka je svemu kriva” by E. Kishon

“Tko god vjeruje da je Biblija Božje djelo, mora se pomiriti s time da poravopis nije Gospodu bio jača strana.”

I evo, za kraj, ulomak iz poučnih “Eseja” Michela de Montaignea, koji su me naučili da veliki umovi, neuplašeni poučavanjima vjere (a ja sam nekad takva uplašena bila) preispituju mnoge dogme vlastitog vremena i na vrlo pristupačan način razgovaraju sa običnim ljudima, ako nikako drugačije onda preko svojih pisanih djela.

“Tako je neki čovjek kojega su vodili na vješala zamolio da zaobiđu neku ulicu, jer bi mu neki tamošnji trgovac mogao skočiti za vrat zbog nekog starog duga. Drugi je pak krvnika upozorio da mu ne dodiruje vrat, jer bi zbog škakljivosti mogao prasnuti u smijeh. jedan je ovako naputio ispovjednika koji mu je obećavao da će još istoga dana blagovati za stolom s gospodinom Bogom: ‘Pođite vi umjesto mene, jer ja danas postim.'”