Bogati ljudi ne moraju brinuti o sutra. To je jedna od osobina imućnosti koja uvelike olakšava život. No, što kada ovdje i sada postanu nepodnošljivi i jedino sutra nudi spas i nadu u ponovnu sreću?

Tamara Goodwin naglo je istrgnuta iz naizgled bajkovitog života. Njezin otac je iznenada preminuo. Nije se s njim nikada dobro slagala, ali je on svoje golemo bogatstvo koristio i da svojoj mezimici ispunjava svaku želju. Tamarini dani sastojali su se u smišljanju najnovijih želja i prohtjeva. No, njihovo bogatstvo u hipu je nestalo u pokušaju da se otplate ogromni dugovi koje je otac napravio.

Tamara i njezina majka primorane su otići živjeti na selo, sa svojom širom priprostom obitelji – Arthurom, Tamarinim ujakom, i njegovom ženom Rosaleen.

Rosaleen i Arthur su tih, skroman i radišan par. Za Tamaru je život koji oni vode glup, ponižavajuć, banalan i – najgore od svega – dosadan.

Jednoga dana pred kuću se parkira putujuća knjižnica i Tamara se obraduje bar nekakvoj razonodi. Od svega što je mogla posuditi iz knjižnice, nju je zaintrigirala knjiga kožnih korica, zaštićena kopčom i lokotom.

Stranice knjige su prazne. Tamara je razočarana i frustrirana. Naravno. Samo Tamara je te sreće da od svih knjiga izabere neispisani dnevnik. Mora li baš sve biti toliko dosadno? Sve dok se jednoga dana na stranici ne počnu pojavljivati riječi…

 

Riječi pisane njezinim rukopisom, a ona se ne sjeća da ih je pisala. Nadnevak je uvijek pogrešan za jedan dan…

 

Doista nemam puno za reći. Vjerojatno ste vi ovo sve pročitali prije stotinu godina.
Ahern i njena magija koja u običnom svijetu izgleda tako normalno.

Ipak, od svih njezinih glavnih junakinja koje sam imala čast do sada uponati, Tamara mi je najviše nagrizala živce. Najviše me diralo njezino nepoštovanje prema ljudima koji su je primili pod svoj krov i koji su savijali svoje ionako poslom opterećene kičme da bi njoj išli niz dlaku. Znači da je Ahern dobro obavila svoj posao: uspješno je složila lik drske male razmažene bogatašice.

Ova knjiga spada u “mozak na pašu” kategoriju; odlična je i zabavna dok je čitaš, a kad je dovršiš, možeš je zaklopiti i odmah početi raditi nešto drugo. Ne poteže nikakve prašnajve žice u duši od kojih onda titraš danima.

Neka. Treba čovjek takve knjige s vremena na vrijeme. Ugodne su kao mala masaža vrata u sred radnog dana; čisto da se malo opustiš, isklofaš zagušljive misli iz mozga i kreneš dalje sa svojim obavezama. Ova knjiga to uspijeva, a da nije iritantno banalna i blesava. Ima knjiga kojima to ne uspijeva. Recimo knjiga “Nitko to ne radi utorkom”.  Lagano štivo koje je pisano  za ljude sa IQ-om jednakim temperature žabe (mjereno rektalno). Dakle, uvreda svima ostalima. Srećom, ova knjiga to nije, niti je blizu tome.

Zato je drage volje i darujem dalje, da opusti još nekoga. Pogotovo ako se bavi suhoparnim i repetitivnim poslom mjerenja rektalnih temperature žabama. Čovjek se, pretpostavljam, sav pokoči od toga.

 

KAKO DO KNJIGE?

Sjesti i 5 minuta razmisliti o sljedećem: da imate ispred sebe prazan list papira za jednokratnu upotrebu. Ne, ne taj kojim se briše toplomjer nakon žabe… Običan ovaj na kojem stižu opomene za neplaćene račune. E. Dakle, da imate takav list papira i da znate da na njega možete upisati bilo što i da će se sve to sutra i samo sutra događati, što biste upisali?

Onda fino na mail [email protected] poslati mail samo sa naslovom knjige, da znam da se prijavljujete za izvlačenje ovog naslova. Ne trebate mi slati što biste napisali na papir. To je privatno. 🙂

Ali reći ću vam što bih ja napisala: 23°C, rektalno. Možda bar jedan dan onda vrućine ne budu ovako velike.