Ako ste među onima koji ovu knjigu nisu pročitali, kada biste se sastali s nama koji jesmo – i koji smo preko ušiju zatreskani u nju –  čuli biste cijelu čitavu spetljanu gomilu razloga: “Savršena je!”, “Najbolja knjiga koju sam ikad pročitala!”, “Genijalna je!”, “Dirljiva je i odlično je napisana!”, “Likovi su divni!”, “Radnja je… ono… bolje da ti ne govorim ništa!” I sve je to ispravno, no ja sam htjela pokušati ponuditi još nekoliko malo artikuiranijih (u granicama mojih sposobnosti, koje su vrlo uske) razloga zbog kojih biste trebali potražiti ovu knjigu, ako je još niste čitali.

1. Iznenadit će vas i na početku i nastavit će vas iznenađivati do zadnje stranice.

Očekivala sam tipičnu ljubavnu priču, a dobila sam netipičnu priču o ljubavi. Očekivala sam da će priča biti dirljiva – ipak sam čeprikala po recenzijama prije nego što sam počela čitati – ali nisam očekivala da će mi na niz mjesta izbiti zrak iz pluća. Očekivala sam da će obrađivati tešku temu, ali nisam očekivala da ću se naglas smijati.

Istovremeno je iznevjerila sva moja očekivanja koja sam imala od same priče (koja su bila u ovom formatu: ah, ljubić, ah, dramica, ah, patetika), a ispunila sva očekivanja koja kao čitatelj imam prema knjizi, da bih knjigu uvrstila među nezaboravne.

2. Nasmijat će vas.

I dobro da je tako. Jer neke teme je ne samo najlakše podnijeti kroz humor, nego ih je kroz humor i najlakše promatrati u pravom svjetlu.

3. Dat će vam pristup u jednu posebnu ljubavnu priču, ali i priču o ljubavi.

Voljeti nekoga znači biti spreman pritrčati upomoć onda kada osoba posrće i ne može sama. Lou je u ovoj priči oslonac mnogim ljudima, ne samo Willu, za kojega obavlja fizičke zadatke koje Will sam nije sposoban izvesti. Ona je financijski oslonac vlastitoj obitelji. Njezina obitelj je njoj, unatoč svim problemima i međusobnim nerazumijevanjima, podrška u onome što Lou želi pokušati. Ljubav koju Will osjeća prema Lou je ljubav koja nekoga želi pretvoriti u njegovu najbolju moguću verziju. Priča je ovo o, ponekad vrlo teškoj i kompliciranoj, ljubavi majke prema djetetu. Konačno, ovo je priča o ljubavi prema životu, prema dostojanstvenom življenju, ali i ljubav prema odlukama onih kojima je život kakav žele uskraćen.

4. Natjerat će vas da razmišljate o vlastitom zadovoljstvu životom kojeg živite.
Prodrmat će vas i nagovoriti da se osvrnete oko sebe i upitate se jeste li doista zadovoljni onime kako vam život izgleda. U onim rijetkim trenucima kada jurnjava prestane na nekoliko minuta, možda se i stignemo zapitati – je li ovo sve? Mogu li više? Trebam li više? Što je to “više” od ovoga? Jesam li doista zadovoljan ovime sada? Hoću li ovime biti zadovoljan i u budućnosti, ako ste ništa ne promijeni?
5. Potaknut će vas da potražite Williame Traynore i Louise Clark u vašim životima.
Imamo li oko sebe ljude koji su oduvijek vidjeli više u nama, onda kada tvrdimo da smo sasvim zadovoljni s ono malo što imamo? Imamo li oko sebe ljude koji vide dalje u trenucima kada mi sami utonemo u beznađe i brige? Imamo li oko sebe ljude koji nas ponovno uče vidjeti boje onda kada su teškoće iscijedile šarenilo iz sadašnjosti i budućnosti? Imamo li oko sebe ljude koji toliko vjeruju u nas da skupljaju perce po perce i pomažu nam zamisliti vlastita krila onda kada imamo osjećaj da su blokovi granita jedino što na našim ležima može postojati?
Svi trebamo ljude koji će nas kucnuti po ljušturi i narediti nam da izlazimo van, dok sunca još ima. Što me podsjeća na onaj divan citat iz knjige “Svjetlo koje ne vidimo”/”All The Light We Cannot See” Anthonyja Doerra:
“Open your eyes and see what you can with them before they close forever…”

6. Započet će s vama razgovor o jednoj osjetljivoj temi o kojoj se mora razgovarati.

Pravo na odlučivanje o vlastitom životu i smrti. Ovo je tema o kojoj zaključke i zakone moraju prestati donositi svećenici. Nakon što sam nedavno pročitala knjigu “When Breath Becomes Air”, samo sam dodatno uvjerena u stajalište koje odluku o životu ili smrti, pogotovo onih koji su terminalno bolesti, stavlja u ruke osobe koja pati.

Što mi znamo o životu, recimo, kvadriplegičara?

Možemo točno znati kako izgleda jedan dan u njegovom životu; sama Jojo Moyes je rekla da je imala priliku u najbližoj obitelji promatrati dvoje ljudi koji su živjeli gotovo potpuno oduzeti. No, možemo li znati kakav život oni smatraju vrijednim življenja? Što vam bolest mora nepovratno oduzeti kako biste zaključili da život za vas nakon toga nema smisla? I što znači tada tjerati osobu da nastavi živjeti i da traži blagoslove u vlastitoj sporoj patnji? Golema tema, usijana tema i – tko zna – možda prije ili kasnije postane tema koja nas se osobno tiče, kao što se dogodilo Paulu Kalanithiju, autoru knjige “When Breath Becomes Air”.

7. Možda najbanalniji od svih razloga, no evo ga – uskoro nam stiže i film. 🙂

Možda ćete htjeti preskočiti trailer ako planirate čitati knjigu. Stavljam ga jer ga ne mogu prestati gledati. 🙂

Zbog čega biste uopće trebali gledati film? 😀 Jer je snimljen po knjizi, of skroz. I zbog Khaleesi, koja je prekrasna kao Lou-eesi. 🙂 I zbog Sama Claflina koji je prekrasan, evo, čak i kad ga naguraju u invalidska kolica i dozvole mu micati samo mišiće od vrata do tjemena. 🙂

Hvala na pažnji! Ljubim vas!