Rijetko je čovjek duboko zahvalan na dobroti i velikodušnosti stranaca, sve dok se ne nađe u situaciji da svojim očima promatra odgođenu čaroliju nečije humane geste. Odavno je već bilo vrijeme da se za to odužim, koliko i kako mogu. A to u mom slučaju znači da ove godine propuštam Interliber – dobrovoljno.

darivatelji-krvi-photo-4

Upoznajte mene i moju mrvu prije otprilike godinu dana i osam mjeseci. Jedna umorna mama i jedno maleno, već tada izmučeno i hrabro dijete. Bio je utorak, 17. veljače 2015. godine. Tek nekoliko tjedana prije napustili smo bolnicu, u kojoj je G. ležao nekoliko tjedana nakon rođenja.

Čitavo to jutro proveli smo na Rebru obavljajući razne pretrage. Mnogo toga nije bilo u redu s G.-om; nešto se popravilo, nešto nije, a mi smo se kao roditelji suočavali sa činjenicom da za neke točne dijagnoze tek treba proći još nekoliko mjeseci, čak i godina dana. No, mnogo toga je ovisilo o jednoj jedinoj stvari – njegovoj krvi.

G. je rođen, kako su nam rekli, sa 50% eritrocita s kojima je trebao biti rođen i odmah nakon rođenja je primio prvu transfuziju krvi. Slijedile su i druge… Iako je radna dijagnoza bila “hemolitička bolest”, kod njega se hemoliza naprosto nije događala. Doktori su se trudili razumjeti što se to događa i doista su pretraživali i istraživali sve što im je palo na pamet.

Tog dana, kada smo se vratili s Rebra, dosta smo se odmarali i mazili i ljubili i grlili i igrali. Ultrazvuk mozga nije pokazivao ništa novo, krv je ostavljena u laboratoriju i na pitanje: “Još uvijek jede na sondu?” odgovarali smo: “Da…”

darivatelji-krvi-photo-3

Sutradan ujutro, dok su moji dečki spavali svoj prvi nap, zazvonio mi je mobitel. G.-ova doktorica mi je smirenim, ali ozbiljnim glasom rekla: “Mama, stigli su nalazi krvi. Nije dobro, G. je u dubokoj anemiji, spremite se čim prije i dođite na Rebro, treba primiti hitnu transfuziju. Mi smo već naručili krv.”

Otišla sam u sobu i, utrnula od straha i umora, probudila svoje dečke. U tišini smo se uputili u bolnicu. Na odjel smo zaprimljeni prije podne, i preostalo nam je samo čekati da krv stigne. Malenog su spojili na maleni aparatić koji pokazuje, između ostaloga, djetetove otkucaje srca i saturiranost krvi kisikom. Tek onda smo vidjeli koliko mu je loše. Otkucaji srca su bili previsoki – srce je radilo s previše napora. Disanje je bilo ubrzano i plitko. Tek gore sam primijetila koliko je dijete blijedo, zapravo žuto. I pospano. Saturacije su bile niske… Njegova hemoglobinom osiromašena krv nije mogla njegov maleni organizam održavati u zdravom stanju. Trebao je transfuziju što prije.

Prva vijest, nakon 4 sata čekanja, bila je: “Ne možemo naći odgovarajuću krv za G.-a. Još se traži.” Uslijedilo je još nekoliko sati čekanja i hodanja po hodnicima. Pojednostavljeno rečeno, G. nije samo trebao krv koja krvnom grupom i Rh-faktorom odgovara njegovoj, već je trebao krv koja ne smije posjedovati točno određena antitijela. Čini se da je krv takvog sastava bilo teško pronaći u tom trenutku.

Kasno navečer, stigla je vijest: “Nismo mogli naći potpuno odgovarajuću krv, ali stiže sljedeća najoptimalnija. Trebamo pripremiti dijete za transfuziju.” To je značilo uvesti iglu u žilu preko koje će G. primiti transfuziju. Kako su bebice male i bucmaste, to zna biti problem. Narednih 45 minuta sam slušala i gledala kako ga jedna sestra drži, a druga ga bode – jedna ručica, druga ručica, jedna nožica, druga nožica. Pa sve to otpočetka.

Konačno – a možda je to odmah trebalo napraviti jer je tako najlakše i najpraktičnije – su mu iglu uveli u krvnu žilu na glavici. Tamo su najvidljivije, a i nema straha da beba svojim spontanim mahanjem i koprcanjem nešto iščupa. Kod G.-a nije bilo spontanog mahanja i koprcanja. U krevetić je, nakon 45 minuta urlikanja, doveden potpuno izmoren i letargičan – što anemijom, što plakanjem.

darivatelji-krvi-photo-1

Sestra je donijela krv i uskoro se cjevčica, koja putuje od aparata do G.-ove glavice, zacrvenjela. Preostalo nam je samo sjediti i čekati da krv oteče u našu bebu, i paziti na eventualne mjehuriće zraka u cjevčici. I tada sam, sjedeći tamo i gledajući i dijete i aparat, imala priliku svjedočiti onoj čaroliji koju sam spomenula na početku ovog teksta.

darivatelji-krvi-photo-2

Polako, polako, brojevi na aparatu počeli su pokazivati da je mome djetetu bolje. Otkucaji srca su se smanjivali. Maleno srce je radilo sve normalnije, sve mirnije. Više se nije mučilo i naprezalo. Disanje je postalo duboko i usporeno, opušteno, gotovo nečujno. Saturacije su se uskoro popele na 100%, gdje idealno i trebaju biti. Organizam moga djeteta je dobivao dovoljno kisika. I on je odjednom bio sav crven i rumen: obraščići, stopala i ručice – sve je bilo toliko crveno i rumeno da smo se mi roditelji smijali od radosti i nevjerice.

Da se tako nešto događa pred tvojim očima, u samo dva sata… Čudo. Doista čudo. I to zbog toga što je nekada neki stranac iz tko zna kojeg dijela Hrvatske izdvojio komad svoga vremena (resursa koji svima nama vječito nedostaje) i otišao darovati krv.

Ovo je još jedna prilika da vam se, ako ste dobrovoljni darivatelj krvi, ponizno zahvalim. Ovo je prilika da i vama, koji ste samo razmišljali o tome da postanete darivatelji krvi, pokušam dati poticaj. Vi, darivatelji, doista pomažete. Vi doista spašavate živote i zdravlje.

Kako sama ne mogu darovati krv – svaki put kada odem, ljubazno mi se zahvale i kažu mi: “Imate hemoglobina dovoljno za sebe, ali ne i za nekoga drugoga.” – tražila sam neki drugi način da se zahvalim i odužim.

Potaknuta nekim susretima u posljednje vrijeme, malo sam se zamislila nad svojim “trebam” i “želim”. A onda je polako pristigla euforija Interlibera kojoj sam, kao i svake godine, planirala s guštom podleći. Pa od početka godine već radim popise i sa knjigoljupcima razmjenjujem šale o tome kako ćemo se već ranije naručiti kod kiropraktičara, da nas izravna nakon navlačenja svih onih vrećica, i kako ove godine u shopping idemo vukući kufer iza sebe.

Onda sam ušla u svoju radnu sobu i pogledala sve te police prekrcane knjigama. Složene su u dva, čak i tri reda u dubinu. Devedeset posto knjiga koje sam kupila na prošlogodišnjem Interliberu još nisam pročitala. Trebaju li mi doista sve te knjige, odmah SAD? Trebaju li mi uopće? Mogu li, kada mi budu zatrebale i kada ih budem željela pročitati, negdje drugdje nabaviti? Naravno da ne. I naravno da mogu.

Prisjetila sam se i koliko mojih prijatelja i mojih čitatelja ove godine neće moći ni posjetiti Interliber niti, ako ga posjete, kupiti sve ono što žele kupiti. Moja soba puca po šavovima od knjiga – nije da će mi nešto biti ako ove godine doma ne dovučem još kubik novih naslova. Ne postoji li pametniji i humaniji način (a naglašavam da ovdje propitujem samo sebe i svoje odluke) da iskoristim novac koji mi je na raspolaganju, koliko god se cifra nekome činila beznačajnom?

byeinterliber-photo-a

Molim vas, nemojte ovo shvatiti kao moj poziv da se okrenu leđa Interliberu. Nipošto! Obožavam taj sajam! Još uvijek mi se srce stisne kada pomislim na svoj popis knjiga za Interliber – luda sam za knjigama i uvijek ih želim u neograničenim količinama. Nadam se da ćete se svi vi, koji se čitave godine veselite ovom sajmu i marljivo odvajate novac u stranu, nauživati i nakupovati, i zasluženo guštati sa svojim novim knjigama u naručju!

Čemu onda ova moja gesta? “To čini radi publiciteta,” reći će neki. I bit će u pravu.

Voljela bih kada bi se ova moja mala priča i mala zamolba i velika zahvala pronijela među ljudima. Znate zašto? Jer su zalihe krvi u Hrvatskom zavodu za transfuzijsku medicinu ovakve:

screen-shot-2016-11-05-at-14-27-36

Ako niste darivatelj, hvala vam ako razmislite o tome da to postanete.

Ako ste darivatelj koji već dugo nije darovao krv, hvala vam od srca ako to napravite uskoro, pogotovo ako je vaša krvna grupa u zalihama deficitarna.

Ako ste darivatelj koji redovito daruje krv, klanjam vam se čelom do poda i zahvaljujem vam se milijun puta u sekundi. Da nije bilo vas, tko zna koliko nekih posebnih zajedničkih trenutaka moja mala obitelj ne bi imala…

12002114_10153171456506045_2146439246540461855_n