Ako postavimo dvije osobe u isti, relativno uzak životni prostor, i promatramo ih neko vrijeme, vidjet ćemo kako uskoro usklađuju svoje kretnje prema kretanju onog drugog. To dinamično improviziranje u postojanju i suživotu para odvija ne odvija se samo u fizičkom prostoru koji neke dvije osobe dijele; uskoro se takvo gibanje protegne na emocionalni i mentalni prostor osoba. I tu nastaju umjetnička djela, ali i bolna izobličenja koja ljudi čine od života, živeći u paru.
Životni prostori koje osobe dijele zovu se, recimo, “obitelj” ili “brak”, kao što je to slučaj kod dva muškarca koja pratimo u knjizi “Bornholm, Bornholm”.
Kada promatramo jednu obitelj ili jedan brak, možemo pratiti međusobna preplitanja dviju osoba; supruga i supruge, majke i djeteta. Neka preplitanja i vijuganja rezultat su nastojanja dvoje ljudi da onome drugome, uz kojeg živi, dozvoli dovoljno prostora za rast i razvoj – zbog toga mu se na nekom mjestu uklanja, na nekom drugom ga podupire, a na nekom trećem mu pomaže da promijeni smjer kretanja, stojeći kao čvrsto uporište. To su ono što bih ja nazvala umjetnička djela suživota.
S druge strane, preplitanja mogu svjedočiti o stalnoj međusobnoj borbi za moć između dvoje ljudi koje je sudbina (ili odluka) spojila u dijadu. Gledamo međusobna odgurivanja kada postoji želja za bliskošću i gledamo gušenja kada postoji želja za slobodnom i samostalnošću. Gledamo kako se osobe prelamaju pod bolnim kutevima jer ne mogu izbjeći despotske prohtjeve onog pored kojeg rastu. I to je ono što nam je Hubert Klimko-Dobrzaniecki opisuje kroz živote svoja dva lika; svaki od njih je nepovratno izobličen suživotom sa ženskom osobom, no ono u što ta dva lika izrastaju dvije su sasvim različite osobnosti. Činjenica koja nam se, u kontekstu ovog mračnog i mučnog romana, čini kao čvrst, premda dekoloriziran optimizam.
Horst Bartlik cijenjeni je profesor biologije koji živi i radi u malenom njemačkom gradu. Bio bi to ugodan, miran i uredan mali život, da ga njegova supruga, gotovo odmah nakon vjenčanja, nije pretvorila u, kako Horst to uviđa u trenutku kada ga susrećemo u romanu, polagano Horstovo kastriranje. Svojom hladnoćom i odbijanjem sudjelovanja u partnerstvu na koje je svjesno pristala, Horstova supruga onemogućava Horstu da ispunjava uloge koje on vidi kao centralne u identitetu muškarca. Zbog toga Horst konačno bježi – u druge odnose, u druge fantazije, a uskoro ga rat i fizički odvaja od supruge i smješta na otočić Bornholm. No, je li u tom trenutku već prekasno za njega? Može li se takvim odvajanjem Horst Bartlik oporaviti i ponovno izrasti u muškarca kakvim se je volio zamišljati da jest daleko od svoje žene?
Preskočimo malo u budućnost i uključimo se u priču neimenovanog muškarca koji sjedi pored bolesničkog kreveta i razgovara sa svojom majkom. Majka je u komi. Medicinsko osoblje ohrabrilo je sina da priča majci; takva vrsta komunikacije, kažu, pomaže kod oporavka. A sinu se pruža možda jedinstvena prilika – konačno svoju majku suočiti sa svime što mu je kroz život činila, a nije ga pitala što on o svemu tome misli niti kako se zbog njezinih postupaka osjeća.
Ova knjiga gotovo neugodno prisna i intimna analiza dva različita života, dva različita čovjeka koja su, svaki na svoj način, bile žrtve dvije različite žene. Svaki od njih je iz odnosa sa bitnom ženskom osobom u svom životu izašao izobličen i ranjen. No, to iskustvo ih je promijenilo na dva potpuno različita načina; jedan se u borbi za svoje osamostaljenje i pravo na potpunu mušku zrelost prometnuo u nekoga vrijednog divljenja, a drugi, sasvim neočekivano s obzirom na svoj status i obrazovanje, u nekoga vrijednog prijezira.
Klimko-Dobrzaniecki je kroz ove dvije priče pokazao samo dva (od mogućih tko zna koliko) ishoda sraza između onoga što čovjek jest i onoga što mu se događa. Nitko od nas nije imun na bliske odnose koji su teški, čak i bolesni, za razvoj ometajući, a ipak neraspletivi. Nitko od nas nije imun na učinke odrastanja ili boravka u takvim odnosima. Ipak, koliko smo na sve negativne posljedice – ogorčenost, emocionalno-moralnu kljastost – osuđeni, rezultat je koji djelomično ostaje u našim rukama. I tu je taj jedan mali, otporni optimizam, kao što je otporno sve što iznikne i raste na otocima…
Životne priče ova dva lika detaljno prikazuju jednu temu koja je našem uvriježenom, možda čak i romantičnom poimanju uloge i karaktera žene, potpuno strana. Žene volimo promatrati i o njima razmišljati kao o bićima koja je Priroda obdarila neiscrpnim nagonom da se žrtvuju i skrbe za dobrobit svojih najbližih. No, žene (sestre, supruge, majke i ostale) mogu biti korov, stalna sjena i hladnoća nad životima onih s kojima žive. Mogu to biti slučajno ili namjerno. Žene, onako “nježne”, “slabije”, “mekanije”, mogu itekako biti zagušljiva sila koja deformira živote svih oko sebe.
Neki muškarci, kao što je Horst Bartlik, svoj spas nastoje pronaći na otočiću, koji je obručem vode odvojen od kopna na kojem “vlada” njegova žena. S druge strane, naš neimenovani muškarac prisiljen je sa svog rodnog otočića Bornholma pobjeći na kopno preko istog tog vodenog pojasa. Prvi svoj spas vidi u iskorištavanju izolacije koju nudi otok, a drugi svoj spas vidi u bijegu od te iste izolacije kojom ga otok guši. Pomalo je ironično, a i tako istinito, kako jedno te isto mjesto za nekoga može značiti utočište, dok je nekome drugome preuska krletka načinjena od koščatih, posesivnih prstiju…
Ostaje nakon čitanja jedno zanimljivo pitanje. Ova dva muškarca naizgled ne veže ništa osim života pod čizmom žene, otoka i jednog neupadljivog starinskog fotoaparata. No, Horst Bartlik je boravio na otoku prije nego što mi susrećemo našeg neimenovanog pripovjedača, a naš neimenovani pripovjedač niti u jednom od svojih neprekinutih monologa pored majčinog bolesničkog kreveta ne spominje oca… Je li moguće da su ova dva muškarca povezanija nego što se čini?
Knjiga je ovo vrlo neobičnog ritma, bistrog stila, provokativnih tema i bolnih scena. Ugođajem savršeno skrojena za čitanje tijekom ovih hladnijih mjeseci u godini.
I još moram dodati da me je osobno vrlo potresao jedan dio životne priče našeg neimenovanog pripovjedača, a započinje u 29. poglavlju i traje do samoga kraja. Ovaj dio knjige bih mogla iščupati i tretirati kao potpuno zasebnu kratku priču i to onu koja je tako zorno opisala jedno bolno razdoblje kroz koje sam prošla s vlastitim djetetom. Upravo taj kraj, taj potpuni upliv u bol koja mi je već poznata, meni je omogućio poistovjećivanje s likom koji sam već ranije u knjizi zavoljela i kojeg sam do kraja knjige počela duboko poštovati.
0 Comments