Svatko od nas, pretpostavljam, ima svoje opsesije, svoje fiksacije.

No, što se dogodi kada je okupiranost sudbinama mrtvih i dalekih veća i važnija nego okupiranost sudbinama živih, bliskih?

Njezin otac oduvijek je bio zanesen pričama, legendama i poviješću prvih stanovnika britanskog otočja; to se vidjelo, recimo, i iz imena koje joj je dao, a koje su, da drugim ljudima olakšaju život, skratili u “Sylvie”.

U njihov kraj na sjeveru Engleske – ruralan, ali još uvijek blizu civilizacije – stigla je malena ekspedicija studenata antropologije vođena profesorom Jimom Sladeom, kako bi u prirodi proveli dva tjedna pokušavajući živjeti poput keltskih plemena iz željeznog doba.

Kako bi se pobrinuli za što veću autentičnost tog iskustva, dobro im je došao netko tko je čitav svoj život posvetio učeći sve što se moglo naučiti o rađanju, životu i umiranju tih prvih ljudi. Sylvieinom ocu pružila se prilika života – organizirati život ove male zajednice ljudi, kako bi taj život što više nalikovao plemenskom životu ljudi iz močvare.

Studenti, a među njima i Silvie i njezini roditelji, slušajući upute Sylvieinog oca, uskoro će početi živjeti, jesti, kuhati, spavati poput ljudi koji su živjeli prije rimskih osvajanja. Navečer, okupljeni uz vatru, slušat će stare legende o starim ljudima, neke od njih vrlo mračne i vezane baš uz kraj i uz močvaru u kojoj se nalaze. Nekadašnji ljudi, naime, prinosili su ljudske žrtve – toliko se po ostacima, koje su suvremeni istraživači nalazili u močvarama sjeverne Engleske, dalo jasno zaključiti.

Jedna od priča odnosila se na djevojku Sylviene dobi, tek zašlu u pubertet. Zbog ove priče Sylvie će se tiho početi baviti pitanjima kojima se ne bi trebalo baviti dijete njezine dobi – kako su je žrtvovali, tu mladu djevojku njezine dobi? Je li odrastala znajući da će biti žrtvovana, da su joj dani odbrojani, ili je tek noć prije saznala da je došao red na nju, da su je odabrali? Kako se opraštaš od života kada za to imaš na raspolaganju svaki dan svoga svjesnog života i kad za to imaš manje od jednog dana?

Kako ovaj mali eksperiment u prirodi napreduje, čitatelju i samoj Sylvie (ali, nažalost, nikome drugome) postaje jasno da njezin otac sve što rade shvaća mnogo, mnogo ozbiljnije. Možda studenti imaju tu privilegiju da ovu njihovu močvarnu avanturu shvate kao jedan neobičan izlet u stil života čijih se pravila ne moraju strogo pridržavati.

Za Sylvie, međutim, počinju vrijediti druga, mnogo stroža pravila. Njezin otac kao da se ne može zaustaviti, kao da ne može razlikovati stvarnost i prošlost koju idealizira…

Što se, dakle, dogodi, kada je okupiranost sudbinama mrtvih i dalekih veća i važnija nego okupiranost sudbinama živih, bliskih? Odgovor je: “Ništa dobro…”

Malena je ovo knjiga, mislim da se može pročitati za vrijeme jednog malo duljeg i ležernijeg sjedenja na kavi. Pa ipak, ne bih je preporučila onima koji se samo žele nekoliko sati odrelaksirati u miru i tišini. Ova malena knjiga, ako ste imalo skloni razmišljati o sudbini djece – pogotovo ženske djece, neće vam dati mira jer će vas tjerati da vučete usproedbe između priče ove mlade djevojke koju je izmaštala Sarah Moss i djevojaka koje žive oko nas.

Kratka je ovo knjiga, a nosi tako glasnu, jasnu, upozoravajuću poruku i pitanje – kakvim su roditeljskim opsesijama sputane normalne radoznalosti naših mladih ljudi? Pred kakvim se to umišljenim božanstvima klanjaju naši današnji roditelji, žrtvujući im nepovratno najljepše godine života svoje vlastite djece? Kako je to živjeti svoj mladi život potpuno svjestan (ili, još gore, bolno nesvjestan) činjenice da si kao dijete tek sluga roditeljske odanosti nekim atavističkim idealima kojima su spremni podrediti i svoj, ali i tvoj život – jer smatraju da na to imaju pravo, jer smatraju da su vlasnici tvoga života?

Kakvim li to zidovima današnji roditelji (iz neznanja, ali i iz zaluđenosti privatnim uvjerenjima koja bi trebala ostati upravo to – privatna, samo njihova) ozidavaju živote svoje djece, ne dajući im da samostalno kroče mimo njih i da sami odaberu smjer kojim će se uputiti u svijet? Nije li tužno da će ti zidovi danas osakatiti i osiromašiti slobode i živote – jedne jedine, neponovljive živote – djece i mladih ljudi, a za nekoliko generacija ti zidovi će ionako postati tek legenda, dio priče o skučenim životima nekadašnjih, neciviliziranih plemena…

Jezivo i uznemiravajuće štivo za one koji, dok čitaju, vole i razmišljati… Sarah Moss piše tako jasno, a tako slikovito i evokativno. Jedva čekam dočepati se i drugih njezinih knjiga koje, eto, iz nekog razloga, još uvijek čekaju na mojim policama.