Pitanje majčinstva nikada nije bilo lako za Rose Simmons. A sada kada u tridesetima to pitanje, htjela ona to ili ne, postaje jedno od onih gorućih na koje čovjek mora odgovoriti i sebi i svijetu, Rose je odlučna početi raspetljavati ovo pitanje u njegovoj samoj srži.

Zašto je odrasla bez majke? Zašto ju je žena koja ju je rodila napustila prije trideset godina? Što se dogodilo s Elise Morceau?

Jedina osoba koja joj može dati odgovore na ta pitanja je potpuna strankinja imenom Constance Holden, nekada slavna autorica književnih bestsellera, koja se na vrhuncu slave povukla u anonimnost. Žena koja je Rose potpuni stranac nekada je bila jako bliska s njezinom majkom; Elise, mlađa i neiskusnija od Connie, pratila ju je čak i u Los Angeles, a onda joj se nekoliko godina kasnije gubi svaki trag.

Kakva je bila priroda njihovog odnosa? Što se to dogodilo da je Elise napustila vlastito dijete, a Connie nikada nije imala potrebu održati odnos s djetetom žene koju je, navodno, voljela?

Uh. Jessie, Jessie, Jessie…

Svaki put kada vidim da stiže njezina nova knjiga, ne propustim naglasiti kako je Jessie Burton jedna od onih autorica čije knjige ću do kraja života kupovati na neviđeno. “Minijaturisticom” me potpuno osvojila, “Muzom” me uvjerila da zna pisati zanimljive, napete i dobro istražene priče, i “Ispovijest” sam jedva dočekala.

Nakon pročitanog trećeg romana (u međuvremenu je napisala i izdala i “The Restless Girls”, osuvremenjenu bajku o dvanaest rasplesanih princeza) mogu reći da sam još nešto saznala o Jessie Burton jer to nešto postaje očitije i uočljivije iz knjige u knjigu – ova žena obožava pisati teške, emocionalno komplicirane i potpuno frustrirajuće ženske likove, čiji načini voljenja zbunjuju i ranjavaju mnoge oko njih.

Već mi je nemoguće čitati Jessiene junakinje, a da ne lomim zube na pitanjima odgovornosti prema vlastitoj slobodi da osjećaš što osjećaš i kako se ta odgovornost balansira u odnosu na dužnost (postoji li uopće takva dužnost) da se bude potpuno iskren prema osobi koju volimo.

Ljubavni odnosi u Jessienim romanima često nisu primarni fokus priče, ali su uvijek među glavnim uzrocima pomutnje u životima junakinja. Niti jedan Jessiein lik koji nas frustrira – a vjerujem da nas frustriraju mnogi njezini ženski likovi jer se ne daju natjerati da se ponašaju “normalno” – ne zna voljeti na konvencionalan način. I premda ovo u knjizi “Ispovijest” na trenutke djeluje zaista nezdravo i manipulativno, ne mogu poreći da u kontekstu čitavog dijapazona raspoloživih ljubavnih scenarija djeluje, hvala nebesima, osvježavajuće.

Jer “nekonvencionalno” je izraz koji savršeno opisuje sve odnose među likovima u ovoj knjizi, kao i njihove odnose prema majčinstvu, partnerstvu, obitelji i karijeri. Sada mi je već jasno – jer se jedna te ista tanka nit provlači kroz sve Jessieine knjige – da autorica i sama sa sobom u knjizi “Ispovijest” razrješava mnoga pitanja o ulozi žene i umjetnice koja je okupiraju.

Nije ovo lako probavljiva knjiga; mislim da će onima koji ne vole Jessie Burton onoliko kao ja – odnosno, onima koji su prema njezinim knjigama objektivniji od mene – “Ispovijest” biti možda i najlošija, najiritantnija, čak i najšokantnija knjiga.

Ovom pričom Jessie čini uslugu mnogim ženama koje se lavovski bore za mnoge aspekte vlastite emancipacije, ali to ne radi nimalo dodvornički, umiljato – kako se to nekako počelo očekivati od žena. Možeš biti revolucionarna, ali daj se ipak pobrini da nam u tom procesu ostaneš dopadljiva. Zbog činjenice da Jessie (ni njezini likovi) na to nije pristala moram zapljeskati njezinoj hrabrosti. Frustrira, struže, ljuti, izaziva nelagodu – i samim time pokazuje koliko je i dalje snažna naša potreba da se odrasle žene međusobno tetoše i da neka Velika, Bitna, Važna Pitanja rješavaju neizravno, već zavođenjem i manipuliranjem. Jessie is not having it. Ako vam knjiga “ne sjedne”, to će vjerojatno biti upravo zbog toga.

Rose Simmons jako osjeća sve ove vrste nelagoda kada upozna Constance Holden, jer Rose traži majku. Odrasla je žena koja traži majku. No, možda će u potrazi za majkom naići na osobu koja joj u toj fazi života više treba? Ipak, doći i zadržati se u Connieinoj blizini nije lako – osjetila je to Elise trideset godina ranije, osjetit će to i Rose sada. Njezina majka nije imala kapaciteta za osebujan karakter Constance Holden. Hoće li ga Rose imati? Kako će se taj odnos razvijati i sadrži li on sam nešto što obje žene trebaju, a ne znaju da trebaju?

Taman kada misliš da si proživio toliko života da ne postoji niti jedan odnos koji ti je nepoznat, pokaže se da postoje odnosi i ljubavi čija te novost i slojevitost mogu iznenaditi. I da ti takvi upravo tada najviše trebaju.

Ajde, ljubazno vas molim, kada budete čitali ovu knjigu, i kada počnete jasno razaznavati gdje se pronalazite na kontinuumu između “sviđa mi se” i “ne sviđa mi se”, postavite si još neka dodatna pitanja – kakve osjećaje u vama izazivaju likovi, u kojoj mjeri se prepoznajete u njihovim reakcijama i postupcima, kako bi zvučale “bukvice” koje biste im očitali da možete, itd. Odgovaranje na ova pitanja moglo bi vam otkriti mnogo toga novoga o vama samima.

Proglasivši “Ispovijest” najfrustrirajućom knjigom Jessie Burton, moram reći da i dalje – jedva čekam sljedeću. 🙂

Hvala na strpljenju i povjerenju!
Tipkamo se uskoro!