Connie je probudila svoga supruga, Douglasa Petersena, 54-godišnjeg biokemičara, u sred noći kako bi mu priopćila da misli da je njihov 25-godišnji brak gotov i da ga želi ostaviti. Čim njihov sin ode na fakultet nakon tog ljeta, njih dvoje će krenuti svatko svojim putem, takav je bio njezin plan.

Douglas je zatečen. Brakovi stari dvadeset i pet godina nisu kao tek propupale veze, no upravo u tome je i čar braka od dvadeset i pet godina koji naoko, barem što se njega tiče, nema vidljivih mana. Konačno dolazi vrijeme kada prestaje danonoćna skrb za djecu i bračni partneri se opet mogu posvetiti jedno drugome, zar ne? No, Connie tvrdi da je njima došao kraj, no inzistira da ipak obave jednomjesečno putovanje po Europi koje su planirali još ranije i koje uskoro treba započeti. Douglas pristaje, nadajući se kako će Connie proći to raspoloženje koje ju je uhvatilo i nadajući se da će se na putovanju nanovo zbližiti i sa suprugom i sa sinom koji prema njemu već godinama ne skriva prezir.
Tako njih troje započinju, kako Douglas to zove, kulturno hodočašće po Europi koje je ujedno i posljednja prilika za spas njegovoga braka i obitelji. No, kulturno hodočašće se uskoro pretvara u pravi neuredni kolaž nezgoda, propuštenih prilika, krivih poteza i krivih riječi u krivo vrijeme i Douglasu je jasno da je na vidiku možda samo još veći brodolom umjesto sigurne luke u koju je mislio da će kao objedinjena obitelj uploviti na kraju puta. Postoji li način da na vrijeme izbjegne ono najgore? Postoji li način da sačuva ženu i sina?

 

 

—o—

 

Dugo već pratim ovu knjigu po stranim književnim portalima i book-review blogovima, a nju, pak, već dugo prate samo riječi hvale. Kada sam vidjela da nam stiže i prijevod knjige, znala sam da je moram pogurati malo naprijed na svojoj TBR-listi. I što vam mogu reći, kakva je to knjiga?
Mislim da je ovo najozbiljnija knjiga koja me je ove godine tjerala u iznenadne napadaje roktavog smijeha. Ovo je ona knjiga zbog koje će ukućani dotrčavati do vas i pokušavati procijeniti u 10 milisekundi jesu li iznenadni zvukovi koje ispuštate smijeh, plač, gušenje ili epileptični napadaj.
Douglas je krasan pripovjedač; iskren, jednostavan, odrastao. Za razliku od drugo dvoje ljudi s kojima provodi vrijeme…

 

 

Još uvijek je, nakon 25 godina braka, očaran svojom suprugom. On ne vidi nedostatke koje ona vidi; zapravo ne može reći da potpuno razumije nedostatke o kojima ona natuca niti razumije da su oni toliko kobni za vezu koju imaju već skoro tri desetljeća. Ipak, kao i uvijek do tada, ugađa joj i pristaje na sve što ona predlaže.
Kroz knjigu nam naizmjenice pripovijeda o dogodovštinama trenutnog putovanja Europom i o počecima njihove veze te njihovim teškim trenucima. Osvojio me je svojim iskrenim analizama njihove obiteljske povijest; ništa ne uljepšava i ništa ne skriva, najmanje svoje komentare koji su me i tjerali u smijeh toliko puta.

 

Od trenutka kada je upoznao Connie, znao je da takvu ženu nikada prije nije sreo niti će je kasnije sresti; samouvjerena i svestrana umjetnica sa životnim iskustvom i avangardnim svjetonazorima. Nije mogao vjerovati svojoj sreći kada je ta prelijepa žena rekla da želi dijeliti život s njime. Pa ipak, osjećao je da će biti teže zadržati Connie nego ju osvojiti. Samo što je na tu bojazan s vremenom zaboravio.
Ipak, kako se na putovanju prisjeća njihove zajedničke prošlosti, ne može pred sobom sakriti kako je tih 25 godina braka izrešetano njezinim nezadovoljstvima i prigovorima i čak omalovažavanjima. Čini se da ga je mijenjala koliko je mogla, a kada više to nije mogla činiti, naprosto joj je dosadio. Naprosto ga je prerasla. Njegov sin je, pak, u majku gledao kao u božanstvo, a u oca jedva da je i gledao. Douglas je svjestan toga kako sa sinom nije razvio odnos o kakvom je sanjao i to ga boli. Želi ih natrag. Želi sve natrag i spreman je učiniti sve što od njega traže.

 

 

—o—

 

Ne mogu vam nabrojati koliko puta sam htjela šamarati i njegovu ženu i njegovog sina. Zašto? Jer je ono što traže od njega toliko nezrelo. Drskija i nezahvalnija bića nisam dugo srela na stranicama neke knjige. Čini se da Douglas baš ništa ne može učiniti kako treba. Što se više trudi pohvatati ih, to mu se oni više rugaju i to ga više kritiziraju. Čini se da ih konstantno nervira kada se on ponaša kao civilizirano, odraslo ljudsko biće, što oni vide kao kroničan nedostatak spontanosti u kojoj oni, pak, nemaju mjere.

 

 

Douglas je inteligentan i visokoobrazovan, a toliko otvoren i prizeman čovjek da kroz cijelu knjigu nikako nisam uspijevala razumjeti problem koji s njim imaju njegova žena i njegov sin. Pa ipak to je ljubav, prema ženi i prema obitelji; čak i kada ih ne razumiješ, voliš ih i ne želiš ih izgubiti. Jasno je iz svake rečenice koliko je Douglas još uvijek zadivljen svojom ženom; no unatoč tome, Connie mi je od prve do zadnje stranice ostala krajnje antipatičan lik.

—o—
Osim što me jako zabavila, educirala (39. poglavlje koje nosi naziv “Kratka povijest umjetnosti” je genijalno) i tjerala mi suze na oči i paru na uši, knjiga me je još potvrdila jednu lekciju koju sam i sama davno naučila – držite se podalje od umjetničkih tipova. To je sve ludo.
Žene drage, muškarci dragi – ako ga/je ugledate da vadi kistove, gitare ili violine, fotoaparate ili plesne papučice – put pod noge! Velike su šanse da pred sobom imate samoživo vječno dijete koje će uvijek biti uvrijeđeno praktičnim zahtjevima stvarnog života koji će onda pasti na vaša leđa. I još ćete vi trebati biti zahvalni jer vas, eto, nije zadesilo prokletstvo golemog talenta kojeg stalno zajebava neka prevrtljiva muza.
I da nije bilo zadnje 4 riječi u ovoj knjizi, išla bih tražiti gospodina autora da mu promijenim lični opis. 🙂 A onda da ga zagrlim, jer je uspješno ispisao likove koji me nisu ostavljali ravnodušnom niti na jednoj jedinoj stranici. 🙂
Ako ste roditelj i/ili imate više od 30 godina, toplo preporujučem ovu knjigu. Ako ste jako mladi, teško da ćete je doživjeti kako treba, pa vas molim da joj se vratite kasnije. 🙂
I za kraj, jedno veliko hvala Lidiji Milenkov-Ečimović na odličnom prijevodu! 🙂