Godina je 1887., a uzvodno od Londona i Oxforda, duž čitave obale Temze nižu se malena seoska svratišta. Svako od njih znamenito je po nečemu; hrani, piću, vlasnicima, glazbi, sretnim ili nesretnim događajima u kojima su odigrala svoju ulogu. No, svratište “Swan” u mjestašcu Radcot poznato je po tome što njegovi redoviti gosti mrtve vraćaju u život…

… barem na onoliko dugo koliko je potrebno da netko od gostiju na svoj način ispriča priču o nekome tko više nije među njima, o nečemu nevjerojatnom i tajnovitom. Ako ste se zaželjeli zabavnih, smiješnih, sočno skandaloznih, tužnih ili jezivih priča, “Swan” je pravo mjesto za vas. Redoviti pohoditelji ovog malog svratiša su, vidite, vrsni pripovjedači.

Pa ipak, čak ni oni koji su puno toga čuli, vidjeli i izmislili i još više toga ispričati, nikada ne bi mogli pogoditi da će za nekoliko trenutaka netko usred noći – te posebne zimske noći – pokucati na vrata i pretvoriti ih u svjedoke najnevjerojatnije priče koja će oživjeti neke skoro zaboravljene legende tog kraja.

Muškarac koji je ušao u gostionicu na rukama je nosio beživotno tijelo. Čim je prešao prag svratišta, izgubio je svijest, pa se, noseći u rukama mrtvu curicu, srušio na pod gostionice.

Kažu da svako tijelo priča priču o vlastitom kraju. Tijelo odraslog muškarca bilo je izubijano, ali još uvijek živo. Četverogodišnje dijete, nažalost, nije pokazivalo znakove života. Na njemu, međutim, nije bilo znakova i tragovi koji bi upućivali na način na koji je taj mladi život pronašao svoj kraj…

A onda je djevojčica udahnula i otvorila oči. U mjestašcu Radcot na Temzi te je večeri započela priča koju taj kraj još dugo neće zaboraviti…

Svatko tko je ikada ugledao ovo nijemo dijete nesumnjivo je osjetio jedan te isti nagon – da je prisvoji, da je prigrli, da je proglasi svojom, da joj pruži utočište. No, djevojčica ima svoju obitelj… Točnije, najmanje tri obitelji koje tvrde da je dijete njihovo.

Njezino ime je Amelia i prije dvije godine je oteta iz svoje spavaće sobe.

Njezino ime je Alice, majka joj je nedavno umrla, a otac joj je problematični mladić odrastao u poštenoj i radišnoj lokalnoj obitelji.

Njezino ime je Ann; prije nekoliko godina utopila ju je njezina vlastita sestra, Lily White, koja živi nedaleko od svratišta.

Tko je zaista ta djevojčica koju je donijela nabujala rijeka? Tko je to nijemo, mirno dijete, vječito zagledano u rijeku, koje kao da čeznutljivo čeka da se nešto dogodi?

“Once Upon A River” treća je knjiga autorice Diane Setterfield, koja se proslavila već svojim prvijencem, knjigom “Trianesta priča” koju je još 2007. godine (samo godinu dana nakon što je knjiga osvojila svjetsko tržište i postala međunarodni hit) izdao Algoritam. Isti izdavač je 2016. godine izdao i autoričinu drugu knjigu, “Bellman i Black”. Diane Setterfield je, dakle, hrvatskim čitateljima već poznata; “Trinaesta priča”, priča o tajni umiruće spisateljice, je osvojila svakoga tko ju je pročitao.

Što ćemo sada kada više nema Algoritma, a Diane Setterfield je napisala knjigu koja je, po mom mišljenju, uvjerljivo nadmašila prve dvije knjige? Ne brinite, imam za vas dobre vijesti… 😉 Samo ću morati malo pričekati s detaljima. 😀

Kada netko ovako majstorski uzme već ionako romantičnu i misterioznu ruralnu Englesku na pragu prijelomnih znanstvenih otkrića i teorija pa je uplete s lokalnim praznovjerjima i legendama, i još u to doda čitavu lepezu originalnih likova, dobije se prava književna poslastica koja čitatelju nudi priliku da meditira o brojnim bitnim temama koje se tiču čovjeka i njegove prirode.

Pažljiviji čitatelj zapazit će da se ovi čudesni događaji zbivaju u vrijeme kada svijet doživljava temeljiti pretres paradigme o čovjeku kao vrhuncu kreativne snage nebeskog Stvoritelja – jedna od najpoznatijih teorija evolucije ponudit će sasvim drugačiji pogled na čovjekovu (životinjsku?) prirodu.

I eto vam odmah mnogih tema kojih se dotiče ova priča – je li nagon za majčinstvom urođen i tipičan za svaku ženu? Na koji način taj majčinski nagon štiti dijete? Je li majčinski instinkt nepogrešiv? Može li taj nagon imati i svoje mračne, opasne strane?

Kakva je priroda zla? Rodi li se čovjek zao i gdje su granice čovjekove izopačenosti? Postoji li u čovjekovoj biologiji sjeme zla, nagon kojemu čovjek ne može pobjeći? Ili je čovjekova srž dobra, bezazlena i nevina, a zao postaje zbog spleta izvanjskih okolnosti? Kakva je uloga siromaštva u svemu tome?

Može li se baš sve objasniti znanošću ili svijet ipak krije mnoge tajne koje znanost nikada neće moći dotaknuti? Postoji li još uvijek nešto malo čarolije u ovome svijetu, u prirodi i u njezinim najstarijim prirodnim silama i pojavama?

Mislim da postoji, i mislim da je čitava knjiga “Once Upon A River” metafora upravo jedne takve čarolije. 🙂 Ljubitelji knjiga će to odmah, sigurna sam, prepoznati, i zbog toga će ovu knjigu čitati i voljeti upravo zato jer je autorica njome odala počast toj posljednjoj magiji koja je čovjeku preostala – pripovijedanju.

Ako želite kasniti na posao jer ste čitavu noć razrogačenih očiju čitali stranicu za stranicom, gutali knedlu za knedlom, trljali naježene podlaktice i čajem od kamilice smirivali uzlupano srce, onda se primite ove knjige što prije.

Ako ni zbog čega drugog, onda zbog najgenijalnijeg i najoriginalnijeg opraštanja autorice od čitatelja kojeg sam ikada igdje pročitala. 🙂

Već je najavljeno da će se po ovoj knjizi snimati TV serija i već vidim da ću i na njoj oči isplakati.

Ako vam ova moja recenzija djeluje pomalo šturo, vjerojatno vam radari dobro rade – jako se suzdržavam i obuzdavam kako bih vam što manje upropastila čitanje i doživljaj ove knjige. Ovo je jedan od onih naslova zbog kojih mi je žao što na Goodreadsu ne mogu kliknuti na ocjenu veću od pet. Od mene ima najsrdačniju preporuku.