Vjerujem da se svima nama nešto u životu dogodilo zbog čega nam ljudi govore da se dogodilo s razlogom, sviđalo se to nama ili ne. No je li to zaista tako? Iz osobnog iskustva ću reći da nije lako vjerovat u ovo. Ovo je knjiga koja nam upravo govori o tome.

“Posljednje dijete” je puno više od jednog običnog misterija. To je priča koja nam govori o tome što se događa s obitelji kad se suoči s gubitkom. Priča o policajcu koji je toliko opsjednut slučajem da se njegov život raspada. I to je priča o tome što osjećaj krivnje nosi sa sobom.

 

 

Trinaestgodišnji Johnny Merrimon imao je savršeni život, topli dom, roditelje koje se vole, i sestru blizanku, Alissu, s kojom je imao nezamjenjivu vezu. Iako su bili dvojajčani blizanci bili su jako slični. Imali su istu kosu i lice, isti osmijeh. Ona je bila djevojčica, ali iz daleka ih je bilo teško razlikovati. Stajali su jednako, hodali su jednako. No Alissa je nestala i s njom sve ostalo. Katherine, njegova majka, se nije mogla nositi s time, pa je postala krhka, histerična, ovisnica o alkoholu i drogi. Spala je na manje od pedeset kilograma i sasvim se povukla u sebe, ali i dalje je bila prelijepa.

“Imala je trideset tri godine i izgledala je upravo onako kako bi anđeo izgledao da anđeli postoje, tamnokosa i krhka, i nezemaljska.”

Otac je otišao jer nije mogao podnijeti bol. Nije mogao podnijeti osjećaj krivnje. Katherine mu nije dopustila da zaboravi kako je on trebao otići po kćer u školu tog kobnog dana. Nije mu dopuštala da zaboravi kako ona ne bi hodala sama mračnom cestom da on nije zaboravio. Ali Johnny nije gubio nadu da će doći taj dan kad će se sve vratiti na staro. Puno je stvari naučio od oca: kako voziti auto, kako ići uzdignute glave, kako donositi ispravne odluke. Naučio ga je kako svijet funkcionira. Sve što je Johnny naučio o tome što znači biti muškarac, naučio je od svog oca.
Sad je bio prepušten samom sebi, išao je u potragu za svoju sestru i morao je preispitati sve u što vjeruje. Godinu dana je živio sa spoznajom da svijet nije idealan, da nitko ne pomaže nikome, da nema pravde ni zajedništva.

 

 

Život mu se toliko promijenio. Živjeli su u kući Kena Hollowaya koji je imao stotine kuća, a oni su vjerojatno živjeli u najgoroj, derutnoj rupetini. Ken se trudio da Johnnyjeva majka ostane ovisna i sama, drogirana ili pijana. Govorio joj što da radi i ona ga je slušala. Zlostavljao ih je. Johnny je nerijetko bio pun modrica, ali bio je jak i nije htio tražiti pomoć od nikoga. Nije vjerovao nikome.
Promatrač ove tragične slomljene obitelji je Clyde Hunt, lokalni detektiv. Drži na oku Johnnyja nudeći mu pomoć kad god može. Osjećao se krivim jer nije ispunio obećanje. Bio je zadužen za istragu Alissinog nestanka. Prošlo je godinu dana, a on nije ništa učinio, nije ispunio obećanje koje je dao Johnnyjevoj majci, nije pronašao Alissu. Opsjednut je slučajem pa zapostavlja svoj život te ga žena ostavlja, a njegov osamnaestogodišnji sin Alen mrzi ga i osuđuje.

Hunt gaji osjećaje prema Katherine, ali ne želi sam sebi priznati, kamo li ostalima, iako su svi pretpostavljali da su u vezi. Htio ju zaštititi od Kenovog zlostavljanja, htio je zaštiti Johnnyja. Bio je oduševljen njegovom karakterom i upornošću da nađe svoju sestru.

“Sedamnaest godina nije prešao granicu, ali eto je, najjasnija od svih granica koje je ikad vidio. Savršeno pribran, Hunt je prekorači. Zašto? Jer su neke stvari važnije.”

Johnny je bio jedini koji je vjerovao da je Alissa živa. Bio je odlučan u tome da ju pronađe riskirajući svoj život. Tražio je po najmračnijim mijestima, rupama, skrivao se iza kuća nasilnika, svakog poznatog seksualnog manijaka, pedofila. Promatrao je svakoga. U tome mu je ponekad pomagao njegov najbolji prijatelj, Jack, koji je navodno radi njega markirao iz škole, ali nije bilo tako. Htio je pomoći, djelomično zato što je dobar dječak, djelomično zato što je loš. Nije se mogao nositi s krivnjom; znao je istinu, ali nije ju smio reći. Iznevjerio je prijatelja. Utapao se u alkohola, ali nije ga sputavao u potrazi. Posebno ne kad je Johnny bio svjedok ubojstva čovjeka koji mu je prije smrti rekao: “Našao sam je…”

 

To mu je samo dalo nadu da ne prestaje s potragom. Zajedno su uronili u divljinu, došli do zaboravljenog mjesta s povješću nasilja, staro više od sto godina. Tamo susreću diva od čovjeka, odbjeglog osuđenika sa vlastitom tragičnom potragom. Ono što su naučili od njega promijenit će Johnnyjev pojam o sudbini svoje sestre, a to će ih pak odvesti negdje drugdje. Do istine koja će testirati oba dječaka do krajnjih granica.

 

“Posljednje dijete” je dobitnik prestižne nagrade Edgar Allan Poe i britanske žanrovske Ian Fleming Steel Dager za najbolji triler. Odličan krimić. Priča o traumatiziranom, ali hrabrom, neobičnom dječaku od kojeg svi nešto možemo naučiti. Nikad ne odustajati od portage za istinom, koliko god ona gorka bila, jer je to jedini način da odrastemo. Da naučimo živjeti u realnom svijetu, a ne u bajkama gdje svatko svakog voli, gdje svatko svakome pomaže. Na žalost, život zna biti brutalan, ponekad gubimo ono što najviše volimo, ali pretpostavljam, iako ne želim prihvatiti, to da za sve postoji razlog…

“On mi je rekao da je život krug.
Možda i jest.”

Kod trilera, ili bilo kojeg drugog žanra, ne treba sve otkrivati. Mislim da bi preporuka bila sasvim dovoljna ako tražite napeto, dobro napisano štivo, jer nagrade se ipak ne dijele tako lako, a ovaj ih je roman itekako zaslužio.