I naleti čovjek na te neke knjige kojima se obraduje i koje pročita i o kojima na kraju ne zna što bi mislio. Ako se pogodi da je tog dana neraspoložen za razmišljanje u nijansama, zalijepit će knjizi nekakvu nisku ocjenu, ljut na nju što ga je iznevjerila, i krenuti dalje.

Srećom je, izgleda, pomilovala i mene i knjigu, jer sam “Tangerku” uzela u ruke kada sam bila raspoložena za pošten i otvoren razgovor s vlastitim dojmovima o njoj.Ovoj knjizi me privuklo puno toga – naslovnica (koju i dalje smatram očaravajućom, zavodljivom i savršeno primjerenom ovoj knjizi), naslov i zamišljenja radnja.

Mladu Alice Shipley nalazimo u usijanom, egzotičnom Maroku, 1956. godine. Tu je prije godinu dana stigla sa svojim novim suprugom i naumom da si izgradi sasvim novi, drugačiji život od onog koji je napustila. Od kojeg je, zapravo, pobjegla tražeči zaborav i nove avanture.

No, vrlo brzo shvaćamo da joj to ne polazi za rukom već neko vrijeme. Zatvorenu u kući je ne drže samo nesnosne vrućine. Nešto se dogodilo s njezinim snovima o uzbudljivom životu; čini joj se kao da nije sposobna sama usmjeriti svoja djela u smjeru vlastitih nadanja, planova i želja.

Nekada je, međutim, poznavala nekoga tko je mogao upravo to… I od te osobe je, između ostaloga, i pobjegla. Preokupirana vlastitim unutarnjim životom i smlavljena nesnosnim temperaturama, na tu je osobu već skoro i potpuno zaboravila. A onda je Lucy Mason osvanula na vratima njezinog novog doma u Tangeru, u Maroku.

Alice se vrlo brzo prisjetila zbog čega su nekada bile nerazdvojne; Lucy je bila sve ono što je Alice željela biti – neovisna, otvorena, energična i brza, uvijek željna nečeg novog, pametna. I vrlo, vrlo odana.

Toliko odana, da se Alice zbog toga počinje osjećati pomalo neugodno s njom u blizini. Toliko perceptivna da Alice osjeća da Lucy može prozrijeti svaku njezinu misao i osjećaj; pred njom se osjeća razgolićeno. Alice se počinje prisjećati zbog čega je, zapravo, prije godinu dana pobjegla od života kojega je Lucy bila velik i važan dio…

Hoće li i ovoga puta morati bježati? Kamo?

Pokušavam se prisjetiti različitih vrsta prigovora koje sam imala na knjige koje sam pročitala. One koje nisam pročitala mogu sve svrstati u koš s natpisom “Koji je ovo k…? Doooosadno dozlaboga.”, pa njih neću računati.

Najčešći prigovori koje sam imala na knjige koje sam dovršila (dobrovoljno ili pod prisiliom) svode se na: “Dobra je, ali taaaaj počeeeetaaaak, aaaaaa, nikako da krene!” i na: “Sve je bilo savršeno do samog kraja. Onda ne znam koji se vrag dogodio, kao da je netko sasvim deseti uzeo i dovršio knjigu kojoj nije pročitao prvi dio – ni glave, ni repa, ni smisla, ni kako, ni zašto…”

Znači, ukratko, ili je početak takav da bi ga trebalo iščupati i izbaciti iz knjige ili je kraj toliko besmislen i zbrljan da mi je pokvario čitavu priču. Kao što je, recimo, bio slučaj s knjigom “Pijev život” Yanna Martela.

E, s “Tangerkom” sam doživjela nešto sasvim novo – sredina ne valja. Meni barem. I mislim da je razlog isključivo u tome što je autorici ovo tek prva knjiga; čini mi se da je kombinacija entuzijazma, neiskustva i možda i straha razlabavila ovaj dio knjige i to zbog karakterizacije.

Ideja je zanimljiva i svježa – konačno pratimo nekakvu složenu priču između dvije žene, prijateljice; a ne neko sex&power natezanje između muškarca i žene. Pisanje je prekrasno; jasno, precizno slikovito, evokativno – čini se da autorica tako lako, bez ikakvog suvišnog trudna, dočarava opresivnost klime, životnih okolnosti likova i njihovih međusobnih odnosa.

Christine Mangan savršeno vješto kontrolira i atmosferu knjige – čitatelj osjeća da je nešto neobično i opasno u zraku, ali ne zna što i ne zna iz kojeg smjera vreba.

Imamo početak koji je intrigantan i kraj koji je šokantan. Međutim, sredina, koja ih je trebala povezati, koja je trebala odgovoriti na pitanja kako je moguće da do takvog kraja dođe, je podbacila. Zbog likova.

Jasno mi je što je Christine Mangan htjela ispričati (čak je u nekim scenama čitateljima jasno već u prvoj rečenici, premda Mangan nastavlja drviti po sceni još stranicu i pol), jasno mi je što je htjela postići, jasno mi je kakvu je igru htjela odigrati između ove dvije žene. Ali u sredini knjige je trebala dati uvjerljive objašnjenja i motive zbog čega je jedna onakva kakva jest, i zbog čega se druga nezaustavljivo pretvara u ono što će tek postati.

Upoznajući nas s ovim djevojkama, po meni, nije dala uvjerljive karakteristike njihovih osobnosti koje bi, pod okolnostima u koje ih je stavila, mogle dovesti do tako potresnih posljedica. Ukratko, imam osjećaj da je autorica više htjela da se njezinim likovima nešto dramatično, upečatljivo i nezaboravno dogodi, nego što je takvu mogućnost prepoznala u njihovim osobnostima.

Pretpostavljam da je autorica htjela, budući da joj je ovo prvi roman i da svaki novi roman dolazi na tržište koje traži nova uzbuđenja, pošto-poto ponuditi nešto bombastično, nešto mračno i komplicirano i, ako bude sreće, pamtljivo.

Razumijem to. Pametan je to potez. Ali mislim da je ta želja naštetila samoj knjizi, da je ta brzopletost učinila priču manje uvjerljivom. Ne mogu se otarasiti dojma da je jednu od djevojaka – premda joj je namijenila ulogu protagonistice – žrtvovala toj svojoj želji namijenivši joj sudbinu koju nije zaslužila i koju je, da ju je autorica pustila na miru ili malo više slušala, mogla izbjeći. I vjerojatno napisati puno bolju priču.

Zbog svega navedenog ne mogu ne znam kako oduševljeno preporučiti ovu knjigu. Nije mi žao što sam je čitala, ima divnih pasusa, lijepo je pisana, ima nešto egzotično u njoj što mi se jako sviđa.

Ono što vam mogu preporučiti jest da pazite na autoricu. Sigurna sam da bi, ako nastavi pisati, mogla kao od šale isplesti zanimljive, slikovite i atmosferične priče.

Ja je svakako namjeravam držati na radaru.