Ako malo obratite pozornost na usputne i vrlo često vedro izrečene opaske koje mi žene ubacimo u komunikaciju, možda ćete primijetiti da često spominjemo odlazak i nestajanje:
– “Što bih za Majčin dan? Da odem na planinu par dana, sama.”
– “Ma došlo mi je da samo produžim u zračnu luku i sjednem na prvi avion za nekamo, nebitno gdje leti.”
– “Kuća oko koje u radijusu od 5km nema žive duše.”
– “E, dođe mi da jedan dan samo izađem preko vrata i kažem: ‘Jebite se svi…'”

Sjećam se dobro izjava moje majke koja je u jednom trenutku od glasnog maštanja o kućici uz more, s malim vrtom, počela govoriti: “Ma kakva kuća uz more! Trebam neko mjesto oko kojeg mogu minsko polje postaviti. Ili otok. S minobacačem na plaži.”

Svi se takvim izjavama često nasmijemo; jer su katarzične, jer se prepoznajemo, jer razumijemo ili tek iz pristojnosti, jer ne znamo što na takvu izjavu odgovoriti. Uglavnom ih ne shvaćamo ozbiljno.

Ali što sam dulje živa sve sam uvjerenija da se žene ne zezaju. Žene samo ne znaju kako da kažu da se ne zezaju, a da ih netko ne prokune i ne nazove lošim _______ (ubaci po želji: “majkama”, “kćerima”, “sestrama”, “prijateljicama”, itd.).

Je li istina da je nama ženama ideja o nestajanju primamljivija nego muškarcima? Pritom ne mislim na želju za nestajanjem u kojoj se skrivaju suicidalne maštarije. Mislim da onu želju za nestajanjem koja izvire iz potrebe za slobodom, za vlastitim vremenom, vlastitim prostorom, za izbjegavanjem monotonije služenja drugima.

Možda postoje žene koje maštaju o tome da im život jednom bude “stabilan”, da im dani, jedan za drugim i tako unedogled, izgledaju isto; da, dok ne umru, budu okružene istim ljudima, istim kućama, istim pričama… Takve žene možda postoje.

Žene poput Laure Smith, autorice ove knjige, postoje sigurno; one koje od dana kada postanu svjesne sebe žele biti apsolutne vladarice vlastitog vremena, vlastitog života; one koje ideja o životu nanizanog od istih dana nasmrt užasava.

Žene poput Laure Smith društvena očekivanja (kojima se većina nas ovako ili onako na kraju prilagodi) užasno žuljaju i ranjavaju i dok su žive ne napuštaju ih fantazije o nekom drugačijem životu. Istovremeno ih ne napuštaju ni osjećaji srama i krivnje zbog takvih fantazija; nisu li sebične i nezrele i naivne? Nisu li takve fantazije pokazatelji duševne izmještenosti i društvene neprilagođenosti? Nisu li simptom infantilnosti kojeg je žena odavno već trebala nadići?

Samo rijetki od nas dobiju priliku koju je dobila Laura Smith – saznati za ženu koja je osjetila sve to što mi danas osjećamo, koja je patila na isti način i o tome otvoreno govorila i pisala, i koja je na kraju jednostavno digla sidro i zauvijek nestala. Laura Smith saznala je za takvu ženu, tražila ju je istražujući njezinu životnu priču i putem napisala ovu krasnu knjigu o toj potrazi, o samopreispitivanju tijekom te potrage, i o umjetnosti nestajanja.

Barbara Newhall Follett imala je dvadeset i pet godina kada je jedne večeri, 7. prosinca 1939. godine, pokupila svoje radne bilježnice i trideset dolara (koji su tada vrijedili kao petstotinjak dolara danas), napustila svoju kuću (i svoj brak) i zauvijek nestala.

Čudno je kako mi danas nikada nismo čuli za ženu koja je sa svojih 11 godina napisala knjigu koja se rasprodala prije nego li je došla na police knjižara; na te police stiglo je tek drugo izdanje njezine knjige. Zašto nismo čuli za djevojčicu koja je rasprodala svoju prvu knjigu iste one godine kada je Ernest Hemingway objavio “A sunce izlazi” (The Sun Also Rises)? Koja je već osvojila srce čitalačke publike u Americi u vrijeme kada su Willa Cather, Theodore Dreiser i William Faulkner objavljivali svoje knjige? I kamo je i zašto Barbara kao mlada djevojka nestala?

Ovo su pitanja koja su mučila autoricu ove knjige i na kraju je poslala u potragu za Barbarom. Laura Smith željela je doznati što se dogodilo, kamo je Barbara otišla, zbog čega je otišla i je li joj odlazak dao život o kakvom je sanjala, kakav je htjela?

Pišući o potrazi za Barbarom i svemu onome što je usput doznavala o njoj (i mnogim drugim nestalim ženama), Laura Smith nam piše i o preispitivanju svoga braka, o upoznavanju i priznavanju vlastitih želja i težnji, o cijeni te duboke osobne transformacije koju je doživjela tragajući za čudesnom, nevjerojatnom, genijalnom, neponovljivom Barbarom.

Dugo sam ja čuvala screenshot ove knjige iz nekog digitalnog kataloga u kojem sam je vidjela; toliko dugo da sam na kraju i zaboravila na nju. Tek kad sam s računala brisala stare, nepotrebne slike i ostale dokumente, naišla sam na nju, još jednom pročitala kratak sadržaj, i zaključila da me i dalje zanima, pa sam je naručila.

Još neko vrijeme je stajala kod mene na polici, a onda sam prošle godine odlučila čitati samo knjige koje su napisale žene – i došlo mi je da fikciju malo “presiječem” nečim drugim – i tako sam je otvorila. I, kako se to inače događa s knjigama koje me oduševe, došlo mi je da si nekoliko šamara odvalim jer sam dozvolila da mi ovako intrigantna, pametna i provokativna knjiga predugo sjedi na polici.

Puno je knjiga koje odlazak i napuštanje svog prijašnjeg života prikazuju vrlo romantično i uzbudljivo; protagonisticu takvih priča najčešće prati iznenađujuće dobra sreća, možda i kakav zgodan, dobronamjeran muškarac koji je njome očaran, a na putovanje života kao da ju je odvela sudbina ili neko benevolentno više biće koje je čulo želje njezinoga srca.

Ova knjiga me je počela oduševljavati onoga trenutka kad sam shvatila u kakvom je čvrstom kontaktu sa stvarnošću. Većinu nas tek će nepopustljiva tvrdoglavost odvesti u smjeru u kojem nam duša želi ići (dok će nas u suprotnom smjeru vući uloge, obveze, krivnja, sram i strah); većina nas neće htjeti platiti cijenu nestajanja i započinjanja novog života.

Malo je žena, kaže Laurenina statistika, koje su nestale vlastitom voljom, a da se nisu ubile, premda ima i takvih. I premda sam neizmjerno uživala u ovoj njezinoj osobnoj i profesionalnoj avanturi, jedno saznanje me je ostavilo nijemom od tuge i zatečenosti. Dok je, tragajući za Barbarom, istraživala živote i sudbine nestalih žena (barem onih koje su bile slične dobi kao Barbara), došla je do poražavajućeg zaključka: postojale su i postoje tisuće žena koje su nestale, ali ih nikada nitko nije tražio… Mnoge od njih su nakon nekog vremena – već i nakon nekoliko mjeseci – samo zamijenjenje novima.

Nemoguće je čitati ovu knjigu i ne razmišljati o tome koliko žrtvuješ i koliko se sebe odričeš zbog onih koje voliš i ne pitati se – za koliko vremena bi me zaboravili? Koliko brzo bi me zamijenili?

Koliko brakova i obitelji opstaje jer žene ne žele znati odgovor na to pitanje; ne žele znati da sva žrtva, sve to samoodricanje možda vrijedi tek nekoliko mjeseci žalovanja.

Koliko bi netko tragao baš za nama? Ili bi naprosto tragao za sljedećom najboljom osobom koja će ispuniti uspražnjenje uloge i radna mjesta u kućanstvu?

Čini mi se da mi žene ne maštamo o odlascima i nestajanjima zato što ne volimo, zato što ne volimo dovoljno odano, duboko, iskreno. Mislim da maštamo o odlascima i nestajanjima jer mnogi oko nas, kao dokaz da volimo, traže od nas da dozvolimo – s osmjesima na licu, pokorno, požrtvovno – da proždru svaki dio naših života – planove i želje, čežnje i talente, vrijeme i energiju i zdravlje. Rastužuje me ponekad što i onda kada više nemamo što dati, dok maštamo o nekom drugačijem, ispunjenijem, svrhovitijem (NE sretnijem i bezbrižnijem i lakšem) životu, pružamo kralježnicu – one posljednje stvari koje nas drže uspravnima i živima – da se i time zasite nezasitni.

I to ne činimo, kako se često misli, jer tražimo da nas netko voli. To činimo kako bismo dokazale da volimo onako kako se od dobre žene traži da voli – bezgranično, nesebično, požrtvovno, potpuno, samouništavajuće.

Drage moje žene, ako tražite knjigu zbog koje ćete se prisjetiti tko ste bile, o čemu ste oduvijek maštale, što ste oduvijek željele od svoga života – ova knjiga će vas zaista prodrmati i osvježiti. Ako tražite knjigu koja će afirmirati, prihvatiti i objasniti vam tu potrebu za odmakom i naučiti vas, na neki način, da možete pomiriti te dvije životinje u vama – onu koja žudi za ognjištem i onu koja stalno žudi za odlascima – onda se bez zadrške prepustite Lauri Smith.

“The Art of Vanishing” je knjiga koju ćete pamtiti i kojoj ćete se vraćati – nekad možda i sasvim slučajno, a kad još jednom pročitate sve citate koje ste podcrtali, sigurna sam da ćete, kao i ja, htjeti krenuti ispočetka.

Barem je s knjigom kretanje ispočetka relativno lagano. 🙂