Zbog čega volimo Liane Moriarty? (Da, volimo Liane Moriarty.) Kad malo razmišljam o prethodnim njezinim knjigama koje sam čitala, a to su, redom, “Suprugova tajna”, “Ljubav i hipnoza” i “Male laži”, teško mi je pogled usmjeriti na točno određene stvari koje mi njezine knjige čine toliko čitljivima.

Bez obzira na to jeste li čitali njene knjige ili se samo informirali o radnji njezinih knjiga, čini se da se zapravo ne bave ničim posebnim: mjesta radnje u kojima se njezini romani događaju mogu biti naša susjedstva, ljudi koje u knjizi susrećemo mogu biti naši susjedi, svakodnevica likova toliko vjerno nalikuje našoj… Kako je onda moguće da Liane Moriarty iz svega toga ukuha romane koji nisu ni bljutavi ni dosadni?

Čini mi se da samoj sebi mogu djelomično odgovoriti na to pitanje. Liane Moriarty dobro vidi, dobro primjećuje one sićušne vremenske i prostorne pukotine u običnim životima u kojima se može nakupljati puno toga – zamjeranja, prevare, dvostruke igre, laži, tuge i boli od kojih se čovjek malo (ali nekada sasvim dovoljno da stvari krenu po zlu) iskrivi.

U te male pukotine može propasti i izgubiti se puno toga – prijateljstva, povjerenje, naklonost.

Iz tih malih pukotina mogu tako iznenada izniknuti situacije od kojih se kasnije teško, a nekada i nemoguće, oporaviti.

Liane Moriarty ih vidi. Mi čitatelji ih često ne vidimo. Ni njezini likovi ih često ne vide. A ponekad je jako opasno ne vidjeti opasnost u svakodnevnome…

Liane Moriarty je svjesna koliko i nekoliko trenutaka koji se izgube u tim slijepim točkama, u tim mrtvim kutovima života, mogu život preokrenuti naglavačke.

Upravo to se dogodilo onog kobnog dana na roštilju – životi Clementine i Sama, Olivera i Erike, Vida i Tiffany su se izmijenili zauvijek. I svako od njih je poželio da se taj roštilj nikada nije dogodio. Sve što je bilo tko od njih trebao napraviti da spriječi tragediju bilo je da kaže jedno jednostavno “ne” toj neobvezujućoj ideji o poslijepodnevnom druženju.

Da se samo nisu ponašali onako kako su se ponašali, danas, osam tjedana nakon tog nesretnog roštilja, nikoga od njih ne bi progonili osjećaji stida i krivnje. Da su se samo ponašali normalno, možda su mogli izbjeći tragediju.

Ali na roštilju je bilo šest odraslih, zrelih ljudi. Tko je od njih zapravo najviše kriv?

Clementine, zbog svoje rastresenosti, umora, očajničke želje za uzbuđenjem, za dokazivanjem?

Ili Sam, zbog potajnih zamjeranja usmjerenih na svoju suprugu, zbog fantazija u kojima se suprug ne bi smio izgubiti?
Ili možda Erika, zbog toga što je svojim neosjetljivim zahtjevima iscrpila pozornost i blagonaklonost svoje najbolje prijateljice?
Ili Oliver, koji je naprosto toliko savršen da djeluje nestvarno?
Ili možda Vid, toliko neobuzdan, toliko zaigran da to ne priliči njegovim godinama?
Ili Tiffany, zbog toga što je svjesna da je njezino tijelo hodajuća distrakcija i što jako dobro zna što sve tim znanjem može postići?

Tko je od njih najviše prešao granicu?

A što je s osobama skrivenim od pogleda? Ono što ne vidiš može te koštati života jednako kao i ono što vidiš…

“Malo je nedostajalo” je – ah – tipična Liane; zanimljiva i vrlo čitka, radnje koja ne zastajkuje; koja svakom stranicom – polako, ali sigurno – rasplamsava napetost, razotkriva poneki komadić radnje skrivajući istovremeno neki drugi, podižući prašinu od tisuću sitnih neodgovorenih pitanja.

Raspleti njezinih knjiga uvijek se čine tako predvidljivima, a zapravo nikad nisu. Liane Moriarty je vješta iluzionistica i tjera nas da gledamo upravo onamo gdje ona i želi da gledamo; za to vrijeme, u onim slijepim točkama, sprema se nešto jezivo…

Dobra mi je ova knjiga, skroz dobra. Status najdraže mi autoričine knjige, međutim, i dalje nosi knjiga “Male laži”; mislim da je “Malo je nedostajalo” odmah iza nje, na drugom mjestu.

Postoji jedna sada već malo stara vijest, iz 2016. godine (te godine je knjiga i prvi put službeno objavljena), da će zvijezde serije “Male laži”, snimljene po istoimenoj knjizi Liane Moriarty, udružiti talente kako bi i ovu knjigu, “Malo je nedostajalo” (u originalu “Truly, Madly, Guilty”) pretvorile ili u film ili u još jednu mini-seriju, ne zna se još točno.

Pretpostavljam da će opet i Reese Witherspoon i Nicole Kidman za sebe pronaći mjesto u toj svojoj adaptaciji. Zabavljam se pogađanjem; Reese će glumiti Tiffany, a Nicole će glumiti Clementine. 🙂

Za nešto manje od mjesec dana (18. rujna je službeni datum objavljivanja) stiže nam autoričina nova knjiga koja će se zvati “Nine Perfect Strangers”. O čemu govori?

Tranquillium House je centar za duhovno i tjelesno zdravlje koji obećava potpunu transformaciju. Devet izmoždenih posjetitelja jedva čeka odbaciti svoju doslovnu, ali i mentalnu prtljagu i prepustiti se meditativnom ambijentu i obnavljajućim masažama.

Miljama udaljeni od bilo čega i bilo koga, bez automobila i mobitela, nemaju načina da dođu do svijeta izvan ovog centra za opuštanje i odmor. Jedino što im preostaje jest upoznavati sami sebe i one oko sebe.

No, iza glamurozne fasade centra na njih vrebaju mračne namjere. Upraviteljica centra je žena s posebnom misijom o kojoj posjetitelji čak i ne nagađaju; ovih devet potpunih stranaca potpuno je nesvjesno onoga što će ih uskoro snaći…

Zvuči JAKO zanimljivo. JAKO! Jedva čekam! Još malo… 🙂

Tko se još veseli novoj knjizi Liane Moriarty?

E, i da, NAJVAŽNIJE – pozorno pratite one koje najviše volite.