Otac je otišao. Ubrzo za njim otišla je i majka. Upravo tako je bilo i dogovoreno. Nathaniel i Rachel Williams, stari četrnaest i šesnaest godina, bez riječi su slušali svoje roditelje koji su ih tek tako, iz vedra neba, obavijestili da uskoro odlaze u Singapur na godinu dana.

O Nathanielu i Rachel za to vrijeme će se brinuti prijatelj njihovih roditelja kojega su otprije poznavali, ali su ga poznavali samo po nadimku, The Moth.

Godina je 1945. i Drugi svjetski rat tek je nedavno završio. Nathaniel i Rachel nemaju izbora nego nastaviti sa svojim životima kako god znaju. Uostalom, The Moth se jako dobro brine o njima, kao i o kući koju su mu Williamsovi povjerili.

Samozatajan i trezven, The Moth im bez ikakve dvojbe pruža ono za što je i zadužen – sigurnost. Ono što im, pak, nikako ne želi dati je upravo ono što Nathaniel i Rachel najviše žele, a to su odgovori na brojna pitanja.

Pogotovo na pitanje kako i zašto se u podrumu nalazi kovčeg prepun majčinih stvari koji je tjednima pripremala za svoj put u Singapur…

Nathaniel i Rachel se pomalo udaljavaju, tražeći, svaki za sebe, mjesto pod suncem u Londonu koji se polako, bolno polako, oporavlja od straha, smrti, razaranja. Gdje god se okrenu, ovo dvoje djece okruženo je strancima. Okupljajući se oko čovjeka koji je zadužen da im bude i otac i majka, Nathanielovom i Rachelinom obiteljskom kućom uskoro prolaze mnogi čudnovati ljudi čiji su životi savršeno nekonvencionalni, čije su prošlosti i sadašnjosti misteriozne, vrlo vjerojatno i kriminalne.

Svi ti stranci se ne čine kao ljudi u čijem bi društvu trebale odrastati dvije mlade osobe, ali njihova prisutnost Nathanielu služi kao slaba, ali jedina dostupna distrakcija od pitanja na koje nema odgovora – gdje su njihovi roditelji, zašto su otišli i kad će se vratiti?

Ne može se reći da je ono čime se Nathaniel bavio u međuvremenu bilo potpuno bezazleno. Legalno nije bilo sigurno. Pa ipak, nikada nije osjetio da je obećanje koje je The Moth dao njegovim roditeljima – da će djecu čuvati na sigurnom – ijednom dovedeno u pitanje.

Sve do one večeri kada su on i Rachel skoro ubijeni…

Gotovo preko noći, majka se vratila u njihov život, jednako naglo kao što je i otišla, s jednako malo informacija o tome gdje je bila, s jednakom nespremnošću da odgovori na stara i nova pitanja koja djeca imaju za nju – zašto je lagala o odlasku? Gdje je otac i hoće li se i on vratiti? Što je radila dok je bila daleko od njih?

Unatoč tome što Rose Williams nije davala odgovore ni na jedno od Nathanielovih pitanja, gusta mreža ožiljaka po njezinim mršavim rukama i izmoždenom tijelu dala je naslutiti gdje bi se trebali tražiti odgovori.

Uskoro nas Nathaniel sa sobom odvodi u ratne arhive, u kojima se, poslije rata, dokumenti munjevitom brzinom uništavaju, u potragu za istinom o Rose Williams, o tome tko je bila i gdje je bila onda kada su njemu i njegovoj sestri neki drugi ljudi služili kao roditelji.

Posljednji dio knjige dirljivo je razotkrivanje jednog neobičnog, tek naizgled tihog i običnog života. Tek posljednji dio knjige tako privlačno blista zbog polagane, ali uzbudljive i odlučne transformacije nezamjetne djevojke u jedan od hrabrih likova koji poznaje svaki rat, ali o kojima znamo tako malo. O takvima kao što je Rose Williams – o kojima ponekad ovise mikrokretanja nesagledivog ratnog stroja – dokumenti se, čim rat završi, brzo sakrivaju ili uništavaju.

Michaela Ondaatjea poznajemo kao autora jedne od “onih fenomenalnih knjiga koje svatko mora pročitati, za koju je primio nagradu Booker i po kojoj je snimljen film”. 🙂 Znam da znate koja je to knjiga. Ono što možda o Michaleu Ondaatjeu ne znate jest to da mu “Engleski pacijent” nije bila jedna jedina knjiga prije ove. Potpisuje, naime, oko dvadesetak naslova. Većina toga su, i ja sam ostala iznenađena, zbirke pjesama.

Michael Ondaatje, Kanađanin rođen na Šri Lanki, u svojoj dugoj, uspješnoj karijeri napisao je brojne romane, autobiografske crtice, scenarije za film i poeziju. Michael Ondaatje je, sa svojih 13 objavljenih zbirki, prije svega pjesnik. Srećom po nas čitatelje, njegovo poetsko izražavanje pretače se i u njegovu prozu; zbog tog jednog mirnog, uljuljkujućeg stila pripovijedanja i zbog nježnog gibanja kroz vrijeme unutar ove priče, čitanje većine dijelova ove knjige čitatelja lako odvede u ugodan meditativni trans.

Upravo zbog tog transa imala sam osjećaj da su mi oči širom otvorene – one oči kojima promatram svijet O kojem čitam, ne ovaj U kojem čitam – i da scene pred njima promiču polako i neusiljeno; da svaku od njih imam priliku temeljito proučiti.

Zbog toga me ono što je Michael Ondaatje opisao gotovo između redaka ove svoje knjige toliko zaprepastilo – zato što sam se prepustila ovom polaganom ritmu čitanja i primjećivanja i onda sam tek shvatila što promatram, što proučavam, što to iz takve blizine i tako sporo razgledavam.

Jest, ovo je priča o jednom odrastanju, i da, ovo je priča o jednoj ženskoj sudbini pred kojom čitatelj osjeća strahopoštovanje.

No, ova priča je i upozorenje, poziv da promotrimo i odbacimo neke svoje naivne pretpostavke o ratu.

Jeste li ikada razmišljali o tome kada i kako završava jedan rat? Netko objavi u novinama ili na radiju da je postignut mir i da je sada sve u redu?

Svi mi znamo da, čak i da stvar jest tako jednostavna, razdoblje koje slijedi iza toga nije. Pretpostavljamo da ljudima treba vremena da prebole gubitke, ako mogu. Pretpostavljamo da treba vremena da se ispod podvučene crte očisti krv i sagrade i kuće i životi.

No, neki od nas znaju da za pojedince rat traje još godinama, da opasnost nije prošla. Neki od nas znaju da je razdoblje neposredno nakon rata jedno vrlo užurbano, zaposleno razdoblje. Neki od nas znaju da čitave vojske ljudi ne spavaju mjesecima kako bi se uništili dokazi o tome kako je neki rat doista izgledao. Svaka strana čini sve kako bi ispisala svoju verziju rata, kako bi zagarantirala da bilo tko kome jednom padne na pamet izučavati rat iznutra, kroz dostupne i sačuvane dokumente, pronađe samo jednu dobro uređenu i temeljito pročišćenu priču.

Od prave, pune istine ostale su možda tek sićušne, treperave mrljice svjetlosti koje nitko ne traži, a tolike su slabe da se i onima koji ih traže mogu činiti tek kao priviđenja.

Znate kako se u ratu noću gase sva svjetla, kako neprijatelj ne bi mogao locirati mete na zemlji koje bi mogao napasti iz zraka? Isto tako se i netom nakon završetka rata zauvijek gase određene istine, kako se na preostalu, službenu verziju povijesti ne bi obrušila opasna pitanja…

“Warlight” je, uz dvanaest drugih naslova, nominiran za ovogodišnju Man Booker nagradu. Koji od nominiranih naslova će se naći u užem izboru za ovu prestižnu nagradu bit će objavljeno 20. rujna ove godine. Baš me zanima hoće li “Warlight” pronaći svoje mjesto među tih šest naslova koji će se naći u drugom krugu izbora. Držim fige.