Kada je imala samo šest godina, Cheryl je izgubila oca; napustio je obitelj i nikada se više nije pojavio. Kada je imala dvadeset i dvije godine, Cheryl je počela gubiti sve ostalo; majku, brak, dostojanstvo, zdravlje i – samu sebe.

Ne našavši način da se nosi s boli i prazninom nakon što joj majka umire od raka, Cheryl polako klizi u kaos vlastitog života; preljub, razvod, neimaština, jednonoćne seksualne veze bez ljubavi, eksperimentiranje s drogama.

Četiri godine nakon majčine smrti, nemajući više što izgubiti, Cheryl donosi možda najimpulzivniju odluku u životu: prepješačit će Pacific Crest Trail od pustinje Mojave preko Californije i Oregona sve to države Washington.

Sama!

“Each day I felt as if I were looking up from the bottom of a deep well. But from that well, I set about becoming a solo wilderness trekker.”

Bez ikakvog prethodnog iskustva, priprema se samo uz pomoć knjige – tiskanog vodiča kroz Pacific Crest Trail, u nadi da će u tjednima koje će provesti hodajući sama kroz neukroćenu prirodu, pronaći način da popravi sebe i svoj život.

Ova knjiga je relativno stara. Svjetlo dana ugledala je 2012. godine, a popularnost je stekla nakon što ju je Oprah uvrstila u svoj Oprah’s Book Club. Ali priča je još starija; Cheryl je krenula na ovo putovanje u ljeto 1995. godine. Svaki sažetak koji sam čitala govorio je o nevjerojatnom putovanju mlade žene koja se, nakon niza osobnih životnih tragedija, povlači u osamu ovog višetjednog hodočašća koje će testirati njene fizičke i emocionalne granice.

Nakon prvih nekoliko poglavlja, moram priznati da sam malo namrštila nos. Proradile nesvjesne predrasude; ah, pametovanje mlade, tupave balavice koja se uvalila u drogu i loše veze. Jedino što me držalo u tim trenucima je odlučnost autorice da bude krajnje iskrena i ponizna, da ispriča svoju priču bez uljepšavanja. Ni u jednom trenu se nije opravdavala. Samo je iskreno pričala svoju priču. I nakon nekog vremena, čovjek u meni je počeo razumijevati, prihvaćati i – prepoznavati.

“I was not meant to be this way,
to live this way,
to fail so darkly.”

Uskoro sam srasla sa knjigom, jedino što ovaj put nisam željela što prije doći do kraja. Svjesno sam čitala sporo i pomno, nastojeći ne gutati poglavlje za poglavljem, nego ostaviti dan ili čak dva pauze, da sve što sam pročitala ima prostora odzvanjati i po glavi i po duši. Prepoznala sam toliko toga…

Prepoznala sam rezignirano stanje duha u koje čovjek zapadne kada je svjestan da je donio ili je propustio donijeti bitne odluke,a zbog kojih se sada nalazi u nezavidnom položaju. Prepoznala sam grčevito nastojanje da više ne propuštam vrijeme i prilike da stvari okrenem barem malo na bolje.

“I had to change.
‘I had to change’ was the thought
that drove me in those months of planning.”

Prepoznala sam osjećaj nepravde kada se sjetiš da su postojali ljudi koji su trebali biti tu na vrijeme, čija je dužnost bila da te pripreme za život. Prepoznala sam i kako je pomiriti se s time da nisu bili tu i postati svjestan da ćeš neke stvari morati sam.

“The father’s job is to teach his children how to be warriors,
to give them the confidence to get on the horse
and ride into battle when it’s necessary to do so.
If you don’t get that from your father, you have to teach yourself.”

 Prepoznala sam i one trenutke kada shvatiš da sam moraš ući u ring – i da se bojiš.

“I knew that if I allowed fear to overtake me, my journey was doomed.
Fear, to a great extent, is born of a story we tell ourselves,
and so I chose to tell myself a different story from the one women are told.
I decided I was safe. I was strong. I was brave.”

Prepoznala sam i one unutarnje razgovore koje vodiš sam sa sobom kada, svojom voljom ili mimo svoje volje, ulaziš u zahtijevno razdoblje života ili se suočavaš s neizbježnim problemom: “Eh, šta sam ja sve do sada prošla, ovo će biti _________ dim.”

Nekako misliš da si, time što si bio izložen ljudskoj neiskrenosti, prevrtljivosti, odbacivanju, grubosti, sada na to postao imun. Misliš da zbog toga što si više puta stoički podnijela teške situacije u kojima je trebalo sačuvati hladnu glavu sada znaš kako reagirati u krizama. Mislimo da smo se čitajući priručnike ili razgovarajući sa stručnjacima pripremili za ono što nas čeka.

“… I believed that all the things I’d been before
had prepared me for this journey.
But nothing had or could.”

Cheryl je bila uvjerena da su je siromaštvo, gubitak voljenih osoba i donošenje teških odluka pripremili za Prirodu. Mislila je da su najteže stvari koje ju čekaju na stazi – monotonija, samoća i umor. Vjerovala je da je sve to mala cijena za ono što će na putovanju naći – odgovore, oprost, razumijevanje, prihvaćanje, mir.

Što je našla? Nemilosrdne vremenske uvjete, nedostatak vode, razornu glad, frustracije zbog neadekvatne pripreme, nedostatak novca, medvjede, kojote i čegrtuše, dosadne insekte i bolove. Stalne, neizbježne bolove. Ali isto tako i krajolike koji oduzimaju dah, fascinantne ljude i nove prijatelje, nove spoznaje o sebi, vlastitim snagama i granicama. I ono na čemu sam joj ja čitajući knjigu jako, jako zavidjela – samoću. 🙂

“Alone had always felt like an actual place to me,
as if it weren’t a state of being, but rather a room
where I could retreat to be who I really was.”

Ova knjiga me podsjetila na nešto što znam, ali stalno zaboravljam. Mislim da nisam jedina. Mislim na iscjeljujuću snagu fizičkog rada, fizičkog umora na zbrkane misli i izlomljeno srce. Kao primjere iz vlastitog života, uvijek ću pamtiti barem dvije situacije.

Jedna se odnosi na prvi prekid sa dečkom kojeg sam tada smatrala svojom prvom ozbiljnom ljubavi. Nije bio lijep prekid. Dobro, nema lijepih  prekida, ali nije bio ni pošten prekid. Sjećam se u kakvom sam stanju bila; kad bi netko na ulici spomenuo njegovo ime, počela bih se gušiti od ridanja. Pokreti tijela su mi bili usporeni od tuge, a vjeđe teške od suza. Tada sam još živjela u Splitu i večer nakon prekida sjedila sam na rivi i buljila u more. Ne, nisam imala fantazije o skončavanju svog života, ali sjećam se da u tim trenucima nisam znala kako će moj život ikada više izgledati normalno. (Uh, kako to sada, iz ove perspektive, izgleda simpatično i pomalo smiješno.)

Dok sam sjedila, zazvonio mi je mobitel. Zvao me dečko kojeg sam upoznala nekoliko mjeseci ranije; zbog razlike u godinama, malo veće, ništa se među nama nije dogodilo osim međusobnih simpatija (koje nisu imale budućnost) i prijateljstva (koje je i kasnije trajalo). Kad me čuo da tulim i kada je iz mojih slinavih rečenica razabrao zbog čega/koga, rekao mi je ovo: “Iva, poslušat ćeš me sad. Otići ćeš doma, izbacit ćeš muziku tipa Oliver, Gibonni i ta sranja, uzet ćeš tenisice i ruksak, role ili bicikl i pravac priroda. Ne nosi ništa osim vode i ne vraćaj se doma dok nisi u prirodi bila barem 6 sati. Hoću da budeš u takvom stanju da, kad dođeš doma, možeš misliti samo na tuš i krevet. Jasno? Zovem te za dva tjedna.”

Jesam poslušala? Naravno. A nakon dva tjedna? Mogao je moj bivši pored mene proći sa 12 drugih cura. Golih. 🙂

Druga situacija je malo vedrija.

Iako je predavala u mojoj srednjoj školi, profesorica Ina nije predavala mom razredu, ali je bila obiteljska prijateljica kod koje sam rado boravila. Jednom prilikom smo samo nas dvije kod nje pile čaj, a ona je pričala, između ostaloga, o tome kako ovi današnji mladi “padaju u afan” zbog gluposti i kako “čine pizdarije” da dođu k sebi.

“E, i zamisli ti, molin te, moja Iva, kad oni meni kažu da idu u Indiju da se nađu. Da tamo meditiraju, vegetiraju, šta li već. Oli ne moš i tu meditirat, issa ti, nego moraš i ocu i materi gaće s guzice prodat da bi iša po prosvjetljenje tamo di moš dobit samo malariju i proliv? A tek oni šta se bacaju sa stina ili sa zgrada… Da njima triba adrenalin! Da njima triba advenčr! Dala bi in ja adrenalin i advenčr! Dođite svi tu u Hrvatsku, imamo mi tu teritorija koji triba razminirat! Pa kad te pustin u minsko polje, da vidiš adrenalin i advenčr!”

Dakle, strah za goli život i fizička bol, neugoda i umor imaju očito nekakav magični utjecaj na liječenje psiho-emocionalnih poteškoća. Tko se sjeća “terapije lopatom”? 😀

Eeeemmm, da, knjiga…

Dakle, izvrsna, topla i inspirativna knjiga. Dragulj koji sam otkrila tek prošle godine, ali kojem ću se sigurno vratiti još nekoliko puta; ne samo da kao čitatelj, vratit i kao blogger. Imam materijala za barem još jedan post vezan uz knjigu i zbivanja oko knjige. Mislim da se radi o knjizi koja svakoj ženi koja je pročita može ponuditi vrijedne lekcije. Samo čitanje knjige je odlična metoda za samoanalizu i nježno pretresanje vlastitog života.

“I’m a slow walker, but I never walk back.”

I za kraj – postoji nešto što me ova knjiga NIJE naučila, ali je potvrdila ono što sam već znala. Žene su hrabre, snažne, čudesne! I ja ih jako, jako volim. Na totalno ne-creepy way. 🙂

“Women are the ones with the cojones,” said Paco as he made a bowl of guacamole.
“We guys like to think we’re the ones, but we’re wrong.”

Hvala na čitanju!