Otok Vane je obitelji Sunderly trebao poslužiti i kao privremeno sklonište, dok se rasplamsali skandal vezan uz ime velečasnog Erasmusa Sunderlyja ne slegne, ali i kao prilika da se ambiciozni pronalazač fosila ponovno dokaže pred britanskom znanstvenom zajednicom.

Međutim, čim se obitelj smjestila na imanje Bull Cove, koje im je neko vrijeme trebalo služiti kao dom, četrnaestogodišnjoj Faith ubrzo postaje jasno da se stvari neće tako brzo popraviti za obitelj Sunderly.

Naprotiv, čini se da jedna katastrofa samo povlači drugu. Svaka riječ i svaki potez obitelji Sunderly priskrbi novog neprijatelja, na otoku koji ih je već primio suzdržano i hladno, čak i prije nego su govorkanja iz Londona došla do otoka.

Faith Sunderly je već neko vrijeme svjesna da se na njezin um prepun pitanja u društvu u kojem živi ne gleda blagonaklono. Takva razina intelektualne radoznalosti ne priliči jednoj mladoj djevojci i čini se da joj stoji kao glavna prepreka do onoga za čime žudi – za očevom pažnjom, ljubavlju i priznanjem.

Kada se njezin otac na otoku počne čudno ponašati, Faith je povrijeđena, ali i zaintrigirana; kamo odlazi noću i zbog čega se zaključava u svoju sobu, grozničavo radeći čitavu noć? Što je to skrio i što to tako ljubomorno čuva u tornjiću pored imanja? Kakve se to tajne skrivaju u njegovim spisima koje tako agresivno čuva?

Jednoga jutra, gledajući u beživotno tijelo svoga oca ispruženo na podu u njihovoj kući, pita se tko se to – i kada točno – urotio protiv njegovoga oca i njegove obitelji? Je li moguće da ga je na otok prognalo nešto razornije od skandala, da ga opsjeda nešto podmuklije od pukih ogovaranja?

Kakvoj se to čudovišnoj ambiciji predao (ili prodao?), dovodeći u opasnost ne samo sebe i svoj rad, već i život vlastite obitelji?

Znajući da joj nitko drugi neće dati odgovore, Faith se prepušta vlastitim neobuzdanim istraživačkim nagonima i znatiželji, te se sama daje u potragu za odgovorima na neizgovorena, opasna pitanja.

Kako pobijediti u potrazi za istinom i pravdom kada su ti jedan jedini saveznik – laži?

Već sam imala gotovo kompletno definiranu listu knjiga koje ću čitati ove jeseni kada mi je “Drvo laži” Frances Hardinge došlo u ruke. Imala sam otprilike pola sata vremena da je malo prolistam u kafiću, prije nego krenem djetetu na roditeljski sastanak. Dvadeset i pet minuta kasnije već je 50-ak stranica bilo iza mene, a kad toliko duboko zagazim u neku knjigu i osjetim da zanimanje za priču samo raste, odmah mi je jasno da ću je morati i dovršiti.

Ovo nije moj omiljeni žanr, ali mi je bilo jasno da se radi o izvrsno pogođenom naslovu za ovo godišnje doba. Prva stvar koja me je osvojila u tih pedesetak stranica bio je – prijevod Marijane Pasarić.

U prethodnim svojim razglabanjima o knjigama već sam više puta navela da sam slaba na prijevode koji mi pokazuju zaboravljeno bogatstvo materinjeg mi jezika; takvi prijevodi mirišu na eleganciju izričaja tipičnu za književne klasike, dočaravajući savršeno, bez ikakvih dodatnih vremenskih oznaka, povijesno razdoblje u koje bi se fikcija u pitanju smjestila.

Na isti ovakav način me je očarao prijevod koji je Romana Perečinec poklonila knjizi Connie Palmen, “Ti kažeš”.

Odlazak na otok na kojem na čovjeka vrebaju samoća, tajne, čudljivo vrijeme i neobični ljudi je, eto, moja privatna maštarija koja je oživjela kroz ovu priču. 🙂

Kada sam zatvorila i posljednju stranicu, pokušala sam sabrati koliko toga mi je knjiga “Drvo laži” poklonila i zaključila sam – neočekivano mnogo!

Ove godine cilj mi je bio čitati fenomenalne knjige koje su napisale žene? “Drvo laži” mi je to dalo.

Također, malo sporedniji cilj mi je bio čitati o ženama, stvarnima i izmišljenima (ili nekoj kombinaciji toga), koje su pametne, sposobne, komplicirane, inatljive, ambiciozne, neustrašive, neposlušne – ukratko, o ženama čija prisutnost u knjizi nije tek dekorativna; čije odluke potresaju radnju knjige iz temelja i vode je nekim uzbudljivim putanjama. “Drvo laži” mi je i to dalo.

Htjela sam čitati o nekim novim, svježim, neistrošenim konfliktima, pa mi je ova knjiga i to dala. Životna ambicija Erasmusa Sunderlyja, kao i temeljni motiv koji je pokreće, istovremeno je i duboko dirljiv i zastrašujući. I mogu reći, do dana današnjega nerazriješen i kao takav, vjerujem, još uvijek predstavlja mučilište duše koja želi biti znati da u njoj ima nečeg vječnog, božanskog, i intelekta, koji želi biti objektivan i progresivan.

Premda su me izvrsno izvedena napetost i polagano, mračno zakuhtavanje priče tjerali na kompulzivno čitanje, ono što me u knjizi, osim samog raspleta, posebno oduševilo je nešto sasvim drugo, izrečeno tek između redaka.

Recimo to ovako – ako je Frances Hardinge imala na raspolaganju nekakvu fiksnu količinu ambicije, lukavosti, oštroumnosti, asertivnosti i želje za probitkom, oduševilo me kako ih je i na koje likove raspodijelila.

Ova pametna, napeta priča prepuna i danas aktualnih provokativnih pitanja, u pravoj mjeri začinjena nadnaravnim, idealan je dodatak svakoj jesenskoj to-read listi, bez obzira na to koliko godina imate te koliko čvrstu toleranciju na jezovito posjedujete.

“Drvo laži” je 2015. godine osvojilo jednu od najprestižnijih britanskih književnih nagrada, Costa Award, prvo u kategoriji najbolje dječje knjige, a onda je, među svim nominiranim naslovima u svih šest kategorija, izabrana i kao najbolja knjiga 2015. godine. Od 1971. godine ova čast pripala je samo jednom autoru, Philipu Pullmanu, koji je 2001. godine knjigom “Jantarni dalekozor” (posljednjom u trilogiji “Njegove tamne tvari”) osvojio nagradu Costa (koja se tada još nazivala nagrada Whitbread) u istim ovim kategorijama.

Kažu da je Philip Pullman te godine konačno nadvladao svog glavnog književnog rivala, J. K. Rowling i Harryja Pottera.

To što je Frances Hardinge knjigom “Drvo laži” bila prva kojoj je uspjelo ponoviti Pullmanov uspjeh govori jako puno o ovoj knjizi, zar ne? *wink wink*